Prvo što će dugogodišnji slušatelji 74-godišnjeg Vana Morrisona uočiti na novom albumu, ali i na nekoliko prethodnih, jest glas. Iznimno artikuliran, elastičan i čvrst, suptilan i energičan, dinamičan i emotivan, Morrison ovako uvjerljivu vokalnu partiju nije pružio još od razdoblja…
Hansardova slava, prisjetimo se, počinje osnivanjem grupe The Frames, šarmantnim indie filmom Once i Oskarom nagrađenom pjesmom “Falling Slowly”. I dakako, suradnjom s češkom glazbenicom Marketom Irglovom. Na solo izdanjima Hansard se dokazao kao vrhunski kantautor koji se inteligentno koristi…
Najbolja pjesma na novom – netko se potrudio izbrojiti, četrdesetom – studijskom albumu Vana Morrisona je naslovna tema: “The Prophet Speaks“ melankolična je, jazzom obojena balada s karakterističnim misticizmom u ugođaju i izvedbi, puhačima, usnom harmonikom i akustičnom gitarom, izvrsnom…
Da nije objavio ništa poslije albuma Common One (uz Astral Weeks njegov glazbeno najambiciozniji projekt), Van Morrison ostao bi upamćen kao izvanserijski pjevač i prvoklasan autor – jedan od najboljih. Bilo je to početkom 1980-ih. Iako su se od tada nadalje briljantni albumi počeli prorjeđivati, svaki od njih sadržavao je barem nekoliko trenutaka koji su podsjećali s kakvim talentom imamo posla.
MusicStyle Razgovor: Daniel Miller i Carla Bley, Prikaz: Michael Kiwanuka i Drive-By Truckers, Obljetnica: 20 godina JAZZ-a, rock i jazz recenzije: Aaron Neville, Wilco, The Growlers, Van Morrison, Leonard Cohen, Bubblegum, David Bowie, The Wytches, Lydia Loveless, Madeleine Peyroux, Lee Konitz, Theo Croker, Karel Velebny SHQ, New York Art Quartet, Bottleneck John…
Film Godišnjice: film “Taksist” (40 godina poslije), 15 najzanimljivijih filmova u posljednjih 20 godina, DVD i Blu-ray recenzije: Blood Father, Swiss Army Man, The Infiltrator, Swiss Army Man, The Innocents,…
U posljednjih desetak godina Van Morrison kao da funkcionira na autopilotu: inovator koji je karijeru izgradio majstorski sintetizirajući energiju rhythm and bluesa, mistiku keltskog folka, sentimentalnost countryja, jazz improvizaciju i senzualnost bluesa, postao je majstor rutine: niz ukusno aranžiranih i predvidljivih stilskih vježbi na razmeđi swinga i bluesa umanjilo je njegovu kritičarsku reputaciju, ali i očekivanja publike.
