Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta. I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
U skučenom prostoru lijesa, kontekstu situacije živoga zakopanoga, 99 posto ljudi “umire” od straha. I tu Cortes pogađa u živac, kako minute prolaze nesvjesno se i gledatelj počinje osjećati kao da je u grobu, tjeskobno i s otežanim disanjem. Kako…
Sve je tako isto, i sve je tako različito. Teško je naći drugačije riječi za opisati novi uradak dugovječnog benda iz Istočnog Los Angelesa. I na ovom Los Lobos nisu zaboravili svoje korijene i snimili dva “narodnjaka” , elegantnu cumbiju…
Snaga ovog filma nije samo u lucidnoj dijagnozi liberalno-kapitalističkog stanja poslovne nesigurnosti, ni u intrigantnom seciranju načina života bešćutnih managera i njihovih podređenih, njegova se privlačnost ispoljava u sitnim konverzacijama između Binghama i njegove okoline
(Up In The Air) Paramount Pictures/Blitz film i video, 2009., 109 min. Redatelj: Jason Reitman Uloge: George Clooney, Vera Farmiga, Anna Kendrick, Jason Bateman, Tamala Jones, Chris Lowell
Cerulean
Flesh Tone
