Scarlett Johansson
Anywhere I Lay My Head
Kad u tisku izađu liste s najsexy ženama svijeta nema te na kojoj se pri vrhu ne nalazi i Scarlett Johansson, poznata po glumačkim ostvarenjima još iz teenagerskog doba. No kćer danskog arhitekta i Židovke iz Bronxa je drugačije lijepa od tipičnih pin-up komada i njenoj klasičnoj ljepoti epitet “sexy” jednostavno ne stoji.
S živim očima, debelim usnama gotovo uvijek prekrivenim jarkim crvenim ružem i dakako, bujnim grudima, bilo bi po hrvatski točnije reći da je jedna od najputenijih slavnih žena na svijetu. Srećom za one koji ne gledaju samo “guzice i cice” na žutim stranama, putenost nije uzrok njene slave, ona je samo dobrodošli dodatak neospornom glumačkom talentu. Poslije izleta u diskografske vode, možemo slobodno reći da to nije jedini talent koji posjeduje. Doduše, s obzirom da je njen diskografski debi – osim njene, sasvim solidne “Song For Jo” – ispunjen isključivo obradama pjesama Toma Waitsa, teško je reći ima li u njoj autorskog kapaciteta za daljnje velike stvari, no “Anywhere I Lay My Head” više je od pristojnog pokušaja.
S Waitsom se srela prvi put na odmoru s roditeljima kad je imala 13 godina. Naime, otac je stalno vrtio njegove stvari u autu, njoj i sestri ta je glazba u isto vrijeme bila mistična, neshvatljiva i privlačna. No snimanje albuma s izričito Waitsovim pjesmama prije je rezultat dugog procesa negoli odluka donesena unaprijed. Prvotni je plan bio snimiti cover album sa standardima Colea Portera, Bille Holliday, Elle Fitzgerald i sličnih velikana jazza a od Waitsa garantirano je mjesto imala jedino “I Never Talk To Strangers”, vremešni duet s Bette Midler. Na kraju višegodišnjeg procesa koji bilježi i bezuspješni pokušaj snimanja sa session glazbenicima, ta je pjesma kao i sve ostale prvotno zamišljene otpala, ali se krug Waitsovih pjesama pogodnih za “tretman” proširivao da bi se došlo do onog što sad imamo pred sobom.
Čini se da je ključni moment bio kad je zajednički prijatelj predložio Scarlett i Davidu Siteku, gitaristu zaduženom za zvuk visoko cijenjenih TV On The Radio, da se probaju naći na projektu. Kombinacija je bila dobitna – Johansson je napokon našla nekog tko će glazbeno adekvatno procesirati Waitsovu glazbu a da ne zvuči profano. Obrađivati Waitsa je dvostruka zamka – oponašati se takvu unikatnost ne može, ići putem komercijalizacije (sjetimo se samo Roda Stewarta i “Downtown Train”) je jednako besmislen posao. Ostati glazbeno iščašen, ali na drugačiji način čini se kao jedino smisleno rješenje i upravo su tako postupili Johansson i Sitek. Sitek se nije daleko odmaknuo od onog što radi u TV On The Radio, osim što smo ovdje dobili više “atmosfere”. Dakle, zid zvuka natrpan neobičnim tonovima i instrumentima iza kojeg se krije harmonija dobro ugođene simfonije. Da, u više navrata bi se mogli uhvatiti kako razmišljamo o klasičnoj glazbi ostvarenoj modernim “sredstvima” dok slušamo prilično radikalno preformulirane Waitsove melodije.
I još jedno ime pada na pamet, baš kao i slučaju mnogo rockerski izravnijih TV On The Radio. Brian Wilson i njegov ključni producentsko-autorski rad na Pet Sounds. Bogato, uvrnuto, inteligentno, numizmatički razrađeno i onda još povrh toga vokal Scarlett Johansson u priličnom raskoraku s njenim izgledom. Očekivajući mazni glas putene ljepotice, s druge strane stiže ne baš muzikalan, tamni, tmurni bariton. Povremeno toliko taman da bi se čovjek mogao zabuniti i misliti kako iz zvučnika izlazi muški glas, a nije Bowiev koji gostuje u ulozi pozadinskog vokala i raspoznaje se u šumi hipnotičkih tonova ponajbolje obrade na albumu “Falling Down”.
Iako ne dotiče genijalnost (ipak je to na kraju album obrada), bez ustezanja se može reći kako je “Anywhere I Lay My Head” jedan od najozbiljnijih i najelegantnijih glumačkih izleta u glazbene vode. Uostalom, mediji navode kao je i sam Tom Waits zadovoljan onim što je glumica, poznata po ulozi u filmu “Izgubljeni u prijevodu”, uradila od njegovih pjesama. Tko smo onda mi da sudimo drugačije?
