Američki multiinstrumentalist: saksofonist, klarinetist, flautist i skladatelj Joseph Christopher Potter će 30. listopada, kao član Crosscurrents Tria, nastupiti u Zagrebačkom kazalištu mladih, na prvom ovosezonskom koncertu u Jazz.hr sezoni koju organizira Hrvatsko društvo skladatelja.
U ovom triju ostvaruje suradnju s dvojicom jednako cijenjenih glazbenika: kontrabasistom Daveom Hollandom i tablistom Zakirom Hussainom. Radi se o jednom od najintrigantnijih projekata na svjetskoj glazbenoj sceni u zadnjih nekoliko godina.
Suština mojeg kreiranja glazbe je u spajanju ljudi
Piše: Davor Hrvoj
Potter je kao dijete svirao klavir po sluhu, no ubrzo se odlučio za saksofon. Glazbom se profesionalno počeo baviti kao trinaestogodišnjak. Školovao se u New Yorku, najprije na New School, a potom na Manhattan School of Music na kojoj je diplomirao. Nadahnjivao se glazbom velikana jazza poput Charlieja Parkera, Sonnyja Rollinsa i Johna Coltranea. Kao osamnaestogodišnjak pridružio se sastavu glasovitog trubača Reda Rodneya zahvaljujući kojem je velikim koracima krenuo u sam vrh svjetskoga jazza.
Između ostalih, svirao je sa slavnim jazzistima: Patom Methenyjem, Paulom Motianom, Johnom Scofieldom, Mingus Big Bandom, Daveom Douglasom, Jimom Hallom, Antoniom Sanchezom i Wayneom Shorterom. Afirmirao se i kao vođa vlastitih skupina snimivši trinaest samostalnih albuma. Bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg instrumentalnog jazz sola. Dugogodišnji je član kvinteta Davea Hollanda koji je nekoliko puta bio proglašavan najboljom jazz skupinom godine, te ne manje hvaljenog Hollandovog big banda.
Potter je također vođa vlastitih sastava s kojima je objavio dvadesetak albuma, a kao gost sudjelovao je na snimanjima više od sto pedeset albuma.
Zašto volite sudjelovati u projektima koji donose spoj različitih utjecaja, kao što je ovaj s Crosscurrents Triom?
U glavi čujem zvuk koji uključuje razne utjecaje. Toliko je različite glazbe koju volim. Odrastao sam istodobno slušajući Milesa Davisa, Johna Coltranea, Dukea Ellingtona, ali i Stevieja Wondera, Jamesa Browna, Joni Mitchell, svu tu doista sjajnu glazbu. Možda je to karakteristika naraštaja u kojem sam stasao. Za mene nema smisla razdvajati Charlieja Parkera od Jamesa Browna.
Zašto ih ne bi mogli spajati? Zašto ne bi mogli postojati u mojoj glazbi?
Volim ih sve. Ako je to glazba koju volim slušati, ona će se osjećati i u mojim interpretacijama. To je poput djela u nastajanju. Eksperimentiram, isprobavam razne elemente.
Zašto već više od dvadeset godina surađujete s Daveom Hollandom?
Gorio sam od želje da sviram glazbu Davea Hollanda koju sam godinama slušao; njegova istraživanja na području metra. Usredotočio se na postizanje skupnoga zvuka što sam uvijek primjećivao na albumima koje je snimao kao vođa skupine. Uvijek potiče druge da skladaju za skupinu. Bila je to očito prirodna, sjajna, kreativna situacija u kojoj sam mu se pridružio. Ne znam je li netko očekivao da ćemo tako dugo ostati zajedno i nastupati, te da ćemo biti toliko uspješni kao što jesmo. Bilo je to iznenađujuće za Davea kao i za sve druge.
Vrludanja i lutanja
Zašto često potičete međunarodne i multikulturalne suradnje kao što je ova?
Moja suštinska zamisao kreiranja glazbe, ljepote glazbe, je u spajanju ljudi. To već postaje socijalnom domenom. Uskovitlam molekule u zraku i netko iz publike upija nešto iz toga. Ne razumijem kako takvo što uspijeva, to je čudo, ali čini se da bi upravo to trebala biti uloga glazbe, da bi ona trebala odigrati ulogu u formiranju “plemena”. Zato mislim da moja glazba ima ulogu. Nastojim obogatiti ljude na toj razini, bez obzira na mišljenja o harmoniji ili utjecajima. Jednostavno obogaćivati na toj razini. Težim tome cilju. Nekad sam uspješniji, a nekad ne, ali to je u mojoj glavi. Zamisao kreiranja pozitivnog iskustva između mnoštva ljudi jer svijet treba što više toga. Svaki glazbenik mora pronaći svoj glas, mora prihvatiti sve utjecaje i pronaći način na koji će iznjedriti nešto svoje. Naravno ako to i činiš, moraš izabrati što upotrijebiti i odlučiti što ćeš koristiti a što ne kako bi se približio idealu privida jednostavnosti.
Postoje glazbenici poput Johna Coltranea kod kojega nalazimo jednostavnost. Zapravo, jednostavnost možda nije neophodna kvaliteta, iako je neki majstori posjeduju. Za mene je to više usmjerenost, a to može biti izraženo kroz sviranje s mnogo nota, ili nekoliko nota, ovisno o tome o kome se radi, o konkretnom glazbeniku, o njegovom odabiru kako će se izražavati. Miles je s tek nekoliko nota rekao mnogo, a Coltrane je znao svirati puno nota koje su mnogo govorile. Ali obojica su imala tu usmjerenost na ono što žele učiniti. Moguće je osjetiti tu energiju, to dugotrajno promišljanje što će iduće svirati prije no što su izašli na pozornicu i svirali. Naravno, divimo se onima koji sviraju jednostavno.
Ponekad kada pokušavate naći svoj put i u nastojanju da dođete od točke A do točke B krenete okolo i nepotrebno vrludate lijevo desno i onda pokušate prečicom i zalutate i nađete put natrag i možda na kraju i nađete put do točke B, a onda netko tko je to već sve shvatio pojavi se i ode direktno tamo.
Kako vi planirate naći svoj put do točke B?
Na svoj način. To čak nije pitanje izbora, to je ono što svako od nas mora učiniti. Što god da moje putovanje bude nastojat ću ga pretočiti u glazbu u najiskrenijem obliku koji znadem. Možda ću ponekad biti mudar, a ponekad ću na tom putu griješiti, ali odlučio sam stići na odredište. Kad god vas netko pozove na svirku, vi prihvatite, uskačete iznenada, nepripremljeni.
Koliko je za to potrebno sviračke vještine, što donosi sigurnost i samouvjerenost?
Ne znam da li znam da to mogu, ali znam da sam spreman pokušati.
Čista radost
Spremni ste na rizik?
Da. Osim toga iza mene je dovoljno iskustva sviranja u različitim situacijama. Zato, iako i ne znam sve detalje glazbe koju ću svirati, jer sviram ad hock, još uvijek mogu donijeti nešto novo. Ponekad, kad nemamo dovoljno proba i nismo u potpunosti spremni, to može biti zanimljivije jer reagiramo na drukčiji način. Sviraš li pedeset puta isto već znaš što možeš očekivati. Ponekad je bolje tako, ali nije tako uzbudljivo kako je ako sviraš nešto što prije nisi svirao.
Ali važno je poznavati kontekst, što znači da prije toga morate istraživati sve te stilove, sve važne svirače, istraživati povijest. Jeste li?
Da, mislim da je to sastavni dio toga da budete jazz glazbenik. Jazz je danas vrlo bogat jezik. Mnogo je toga danas sastavnim dijelom jazza. Toliko je glazbe koju volim, koju volim slušati i koja djeluje na moje osjećaje. Naravno, kao glazbenik, kad slušam nešto što mi dobro zvuči, to me pokreće. To djeluje na drugi dio mozga koji procesuira pitanje: “Kako to radim?” ili: “Kako da ukradem nešto od toga?”. To je prirodan način razmišljanja glazbenika. Nema načina da prestanem analizirati – vau to dobro zvuči – o on radi to. Ali dok sviraš nemaš vremena analizirati to što radiš. Kad sviraš samo djeluješ. U tome je smisao. Prikupljaš i proučavaš sve moguće podatke, i potom ih zaboraviš, sve, kad nastupaš. Dakle samo djeluješ u trenutku. Znaš, to je rezultat ljubavi prema glazbi.
Rekli ste da je jazz danas vrlo bogat jezik. Što je jazz zapravo, prema vašem mišljenju?
To nema nikakve veze s određenim ritmom, to nema nikakve veze s određenom postavom glazbala. Način na koji sam stasao svirajući i jezik koji sam koristio definitivno proizlaze iz povijesti jazz glazbe u Americi i afroameričkog načina izražavanja, nečega što predstavlja određeni jezik iz određenog vremenskog razdoblja i okruženja, ali ne mislim da bi jazz trebao biti ograničen samo na to. To svakako ima veze s time što to znači za mene, znaš, kako procijeniti nešto u sadašnjem trenutku. Što god se u tom trenutku događa s glazbom to je što je. Radije sviram tako nego da uvježbam što ću svirati i svaki put sviram to isto, nego da uvijek moram raditi samo tako. No, nije to tako jednostavno. Razmišljamo li o Louisu Armstrongu i Dukeu Ellingtonu – to je svakako jazz i to je svakako moja najomiljenija glazba na svijetu. Svaki put kad sviraju “Satin Doll” sviraju gotovo na isti način, ali nekako sviraju tako da unose život u pjesmu.
Šarm?
Da, šarm i draž i humor i ljubav. U njihovoj glazbi uvijek se čuje nešto što zvuči životno. To je za mene poveznica s onime što jazz uistinu jest. Uvjeren sam da je takav osjećaj bio kad je Mozart izvodio vlastita djela, također u trenutku – čista radost!
Dobro umreženi Indijci
To se osjeća i u izvedbama Crosscurrents Tria. Kako ste ga utemeljili?
Naznaka te suradnje dogodila se kad smo održali četiri koncerta u SFJAZZ Centeru – San Francisco Jazz Centeru. Zakir živi nedaleko Centra i ima dugogodišnju suradnju s njim. Trebao je oformiti sastav s kojim bi nastupio tijekom nekoliko večeri. Odabrao je mene, Davea Hollanda i nekoliko nevjerojatnih glazbenika iz Indije,: pjevača Shankara Mahadevana, pijanista Louiza Banksa i gitarista Sanjayja Diveche. Prve dvije večeri pridružio nam se bubnjar Eric Harland, a druge dvije večeri Vinnie Colaiuta. Na Zakirovu zamisao trio je nastao iz tog projekta. Jednom sam rekao Zakiru: “Ja sam vaš veliki obožavatelj, želio bih svirati s vama, bilo kada, u bilo kojem kontekstu.”
Uvijek sam volio njegovu glazbu. Sjećam se, kao dvadesetogodišnjak slušao sam CD na kojem je bila snimka njega i njegovog oca na kojoj sviraju tabla duete. Svirao sam uz tu glazbu, vježbao uz te duete. Taj sam zvuk nosio u svojoj glavi. Nisam znao što to oni zapravo rade i kako organiziraju svoju glazbu, ali predivno je zvučalo i nadahnulo me da počnem razmišljati na drukčiji način, ne na bebop način, pomalo drukčiji način, posebice u pogledu ritma. Bio sam silno uzbuđen kad sam zasvirao s njim.
Naravno, Dave i ja se poznajemo godinama i godinama smo zajedno svirali u mnogo različitih situacija. Naša je suradnja zasniva na dubokoj povezanosti. Poduzeli smo turneje diljem Sjedinjenih Država, a bili smo i u Indiji, s tom većom grupom u kojoj nam se tada pridružio bubnjar Gino Banks, sin pijanista Louisa Banksa. Održali smo puno koncerata u SAD-u i Kanadi, te koncert u Indiji, što je bilo posebice uzbudljivo. Sama prilika koja nam se ukazala da odemo tamo sa Zakirom koji je u Indiji nacionalni junak…
Kako je publika prihvatila vašu glazbu?
Nevjerojatno, sjajno.
Naime, radi se o tabli, ali u drukčijem kontekstu
Puno drukčijem, da. Bilo je zanimljivo, čak u SAD-u i Kanadi. Naime, mnogi od onih koji su došli nisu ljubitelji jazza nego jednostavno Indijci. U Sjevernoj je Americi mnogo Indijaca koji su dobro umreženi. Zato su mnogi od promotora bili Indijci. To je bilo fantastično. Bake su donosile ogromne količine hrane za sve.
Zajednica
Da, upravo tako – zajednica. Dakle, trio je nastao iz toga. Tada smo odlučili poduzeti europsku turneju, ali samo nas trojica. Bilo je to prošlog ljeta. Bio sam istodobno uzbuđen i živčan, jer bila je to neuobičajena kombinacija glazbala i svaki od nas bio je potpuno izložen. Također, morali smo odrediti repertoar jer, razmišljamo li o tabli, s njom je moguće proizvesti toliko različitih zvukova, zvučati poput orkestra.