Brett Anderson, frontmen čuvenog britanskog benda Suede, za radio emisiju “Drive” na zagrebačkom radiju Yammat FM, govori o izazovima koje stvaranje glazbe stavlja pred iskusnog autora koji je prebacio pedesetu godinu života. Neposredan povod za razgovor bio je izlazak posljednjeg albuma Suede, paketa pjesama okupljanih pod naslovom “The Blue Hour” s kojima je grupa, kaže Anderson, uspjela napraviti još jedan korak naprijed. Osim strogo “bendovskih” tema, Anderson govori i o svom književnom radu, vrstama koncerata koje najviše voli, o tome što od glazbe kao slušatelj danas konzumira s najviše radosti, kao i o nekim od vlastitih glazbenih uzora.
Razgovarao: SMS Deutsch
The Blue Hour je sada vani – možemo li sada govoriti o trilogiji? Razmišljaš li tri albuma unaprijed ili se ideja za trilogijom došla nakon Bloodsports i Night Thoughts?
Da, uvijek mi se sviđala ideja o trilogiji albuma, govorimo o jednoj obitelji albuma na okupu. Mislio sam da bi to bilo zanimljivo za napraviti – mislim da su Bloodsports, Night Thoughts i The Blue Hour dio iste evolucije, na njima sam razvijao slične tematike. Zato imam dojam da se ovi albumi oslanjaju jedan na drugi. The Blue Hour je, čini mi se, od sva tri albuma najradikalniji, tako da mislim da ćemo se s idućim albumom vratiti prema nekoj sredini – ne znam još točno kako, ali ne vjerujem da ćemo biti radikalniji.
Misliš li da ste na albumu The Blue Hour bili “hrabriji” nego na ranija dva albuma (iz trilogije)?
Mislim da jesmo. Pokušali smo. Pokušali smo raditi stvari koje dosad nikada nismo, pokušali smo izaći iz okvira sa stvarima poput “spoken word”-a, terenskim snimanjima i takvim stvarima. Mislim da su to za Suede nove situacije. Kada 25 godina snimaš ploče (albume), moraš si iznova postavljati izazove. U protivnom, pretvaraš se u vlastitu parodiju, a to je nešto što svakako ne bih želio. Važno je pronaći nove načine kako bi Suede i dalje bili Suede.
Je li The Blue Hour vaš korak prema post rocku? Možemo li povući paralelu sa Spirit to Eden od Talk Talksa? Mark Hollis je rekao kako je tišina važna stvar koja ne bi smjela biti zloupotrebljena. Rekao je da je to njegova najveća briga – načina na koji je komuniciranje razvijeno, da postoji tendencija da se pozadinska buka dopušta cijelo vrijeme, a ne razmišlja se o onome što je važno. Tvrdi da je tišina iznad svega – kaže kako bi radije čuo jednu notu nego dvije, ali jednako tako da bi radije slušao tišinu nego ijednu notu. Je li The Blue Hour novo područje, novi teritorij? Rekao si da se radi o lijevom smjeru, ali koliko je ovaj album post rock? Koliko je izvan mainstream okvira rock and rolla?
To je uistinu zanimljivo pitanje, Mark Hollis i Talk Talk su otišli na nevjerojatno zanimljivo putovanje u svojoj karijeri, od Spirit of Eden pa do Laughing Stocka, i sami su sve više ulazili u eksperimentalno područje. Njegov solo album je potvrdio kako je on majstor u korištenju tišine – nevjerojatno minimalistički album kojem se divim. Krenuli smo kao glasni rock and roll band, ali ja sam uvijek stvari htio odvesti dalje, želio sam probati nešto malo suptilnije. Ipak, nisam siguran je li to post rock, ne znam kako bih post rock uopće definirao. Ipak, vjerujem da ima neke post rock elemente u sebi.
Koliko je novi producent promijenio zvuk i neki okvir albuma i sve to nakon godina s Edom Bullerom?
Da, velika je promjena za nas. Ed je bio i još uvijek je veliki dio Suedeovog zvuka, ali sada je odlučio promijeniti karijeru, nije htio više producirati albume. Sada radi na filmskoj glazbi s Hansom Zimmerom na TV-u, filmskim školama i slično. Želio je promijeniti karijeru pa je snimiti album s njime bilo logistički teško, a mi smo oduvijek željeli raditi s Alanom Moulderom. On je jedan od onih ljudi kojima sam se ja uvijek divio iz daleka. Zapravo, ja sam već radio s njim par puta, remiksirao je nekoliko albuma. On zna kako napraviti gitarističku glazbu da zvuči zaista odlično. To može zvučati kao prilično jednostavna stvar, ali ju je jako teško postići – a njemu je to uspjelo!
Vratimo se malo na naslov albuma, The Blue Hour. Plavi sat je, kao što kaže Wikipedija, razdoblje sumraka u jutro ili navečer, kada je Sunce na određenoj dubini ispod horizonta, a zaostala, neizravna sunčeva svjetlost nebu daje posebnu plavu boju. Živimo li mi svoje “plave sate” i jeli to 60 minuta u danu ili je to jedna era? Je li to sveobuhvatni naziv za vrijeme u kojem živimo – 21. stoljeće, novi milenij, vrijeme konflikata Sunca koje nestaje?
To je zaista zanimljiva interpretacija zato što se na takve stvari uvijek može gledati metaforički. Kada sam izabirao ime za album, jednostavno sam morao osjećati da je ispravno, moralo je zvučati dobro, baš poput fraze The Blue Hour. Ipak, sviđa mi se to što sugerira da nadolazi mrak, tama i osjećaj da ćeš biti preplavljen tim nekim strašnim, jezivim iskustvom. Također mi se sviđa što se na to može gledati i na metaforički način, takve stvari se uvijek mogu proširiti i na taj neki sociološki okvir. Uvijek možemo reći da smo u modernom svijetu osjećamo kao na rubu kolapsa – ali opet, mislim da je to u nekoj prirodi vijesti – vijest koja je loša uvijek podiže tiražu.
Koja je tvoja osobna filozofija iza ovoga – radi li se o konfliktu? Trebamo li ga poticati kako bi stvorili neke dobre stvari, neki novi momentum, nove vrijednosti?
Pa da, moglo bi se reći. Tužna je činjenica da ratovi stvaraju nove tehnologije. To je konflikt, to su tenzije, sve te stvari zapravo dovode do prilično kreativnog stanja, potiču ljude na akciju. Isto tako, u mnogim slučajevima harmonija može biti korozivna na mnoge načine. Gledamo li to s kreativne strane, posebno sada kada govorimo o Suedeu, osobno sam osjećao da trenutci kada smo se isključili su bili trenuci kada nismo imali što za dokazati. Kada imamo što za dokazati tada se imamo i za što se boriti – tada smo najbolji i najkreativniji.
Možeš li obrazložiti rečenicu da Suede mora biti neugodan ili uznemirujuć na svojim nastupima?
Mislim da u ovoj fazi naše karijere moramo izazivati ljude. Nema smisla da pišemo slatke pjesmice koje zvuče pomalo trash ali nisu dovoljno dobre, ili zvuče kao “Beautiful Ones”, ali nisu dovoljno dobre… Znate, napisali smo dosta pop pjesama, a osjećam da trebamo ići u malo mračnije područje u ovom trenutku i vratit ćemo se iz toga. Kada si u svojim 20-ima možeš pisati, nazovimo ih prolaznim pjesmama i nema veze, ima nešto šarmantno u njima kada si u 20-ima jer su to uzbudljiva vremena. Ali kako postajemo stariji moraš potvrditi svoje postojanje i jednako tako opravdati stvaranje novih albuma, to bi trebalo biti izazovno. Sviđa mi se ideja da što je bend stariji postaje sve “teži”, mislim da je to dobra stvar. Često se smatra da što su ljudi stariji, kao umjetnici, da postaju blaži i opušteniji – ja bih htio upravo suprotno od toga.
Kada 25 godina snimaš albume, moraš si iznova postavljati izazove. U protivnom, pretvaraš se u vlastitu parodiju, a to je nešto što svakako ne bih želio.
Brett Anderson
The Night Thoughts je bio promoviran svirkama iz dva dijela – prvo svirka uživo sa stvarima s novog albuma uz projekciju filma iza zavjesa a nakon pauze, u drugom dijelu, najveći hitovi. Kako će izgledati Blue Hour turneja?
Ovog puta nećemo raditi po istom principu. Mislim da su live nastupi za Night Thoughts bili zaista dobri i to je bio stvarno uzbudljiv način za predstaviti ploču. Ali očito ipak ne možemo napraviti istu stvar ponovno, postali bi parodija (smijeh) tako da smo morali osmisliti nešto drugo. Koristit ćemo stage set za kojeg još nismo napravili pretprodukciju pa još uvijek nisam siguran kako se osjećam po tom pitanju. Bit će to konvencionalnija pozornica ali teatralnije od svega što smo radili do sada.
Polovica koncerata je rasprodana, London, dva nastupa u Kopenhagenu, Amsterdam, Stockholm i ovdje govorimo o prostorima kapaciteta od 3 do 5 tisuća ljudi. Jesu li dvorane tih kapaciteta optimalne za Suede nastupe ili biste željeli svirati na mjestima mnogo većih kapaciteta? Koja je ideja savršenog mjesta kada uzmemo u obzir atmosferu Suede nastupa?
Mislim da postoji savršen broj za naše svirke, oko 5 tisuća je stvarno dobar broj. Moje omiljeno mjesto za koncerte u svijetu je Royal Albert Hall koji prima oko 5000 ljudi. Mislim da iznad 5.000 posjetitelja počinjete gubiti kontrolu nad publikom i ako dođete do 10.000 ljudi ne možete imati dovoljno dobar kontakt s njima. Za mene kao izvođača vrlo je važno imati vezu s publikom i osjetiti da su posjetitelji jako involvirani u naše nastupe. S nadolazećom turnejom odabirali smo mjesta koja nisu nužno karakteristična za rock glazbu. Nismo željeli napraviti samo još jedan klasičan rock koncert stoga smo odabirali poprilično neobična mjesta. U Švedskoj je to recimo jedno lijepo staro kazalište, ali i ostala odabrana mjesta su jednako tako interesantna.
Tekstovi s posljednjeg albuma napisani su iz perspektive djeteta, vašeg sina. Koliko ste se promijenili kao osoba kad ste postali otac? Također, vaša posljednja knjiga posvećena je vašem sinu stoga ste odlučili kako nećete čitateljima potpisivati kopije svoje posljednje knjige?
To je bila generalna ideja, tako je. Sada na žalost mogu reći kako samo potpisao već popriličnu količinu knjiga. Promotivne dužnosti našle su se na putu te prvotne ideje. Mislim da vas očinstvo poprilično mijenja. Svatko tko je roditelj zna kako ono mijenja vaš svijet i vaš život. Kao umjetnik pokušavam koristiti roditeljstvo kao nadahnuće. Kada pišete uvijek tražite stvari koje vas nadahnjuju i potiču u vama ekstremne osjećaje. Potrebno je pronaći strast jer pišete o mržnji, strahu, ljubavi, strasti, gubitku i svim tim stvarima. Djeca, umjesto ugodnih, smirujućih misli, u vama mogu potaknuti nevjerojatno snažne, iskonske emocije, upravo njih sam, baš kao i samo iskustvo očinstva, pokušao iskoristiti u pjesmama koje sam napisao na posljednjim albumima.
Coal Black Morning, vaša prva knjiga govori o odnosu s vašim ocem koji je preminuo i o vašim sjećanjima na njega. Koliko je ove knjige dijalog s vašim ocem? U toj knjizi prepoznaje se mnogo snažnih emocija i osjećaj ogromne praznine nakon što je vaš otac preminuo što je za mene osobno najemotivniji dio same knjige.
Počeo sam pisati knjigu kao knjigu o svom ocu, on je bio glavna inspiracija, a u međuvremenu sam i sam postao otac. Kada postanete roditelj počnete intenzivnije razmišljati i o vlastitim roditeljima. Htio sam pisati o njemu i želio sam da knjiga bude o ocu kojeg sam izgubio, no isto sam ga tako htio iskreno i s poštovanjem predstaviti. Ne znam što bi on rekao o knjizi kada bi ju pročitao, vjerojatno mu se ne bi svidjela. Smatram kako se nikome ne bi svidjelo biti predstavljen kroz tuđe oči, no isto tako smatram kako ova knjiga održava moju uspomenu i uspomene moje majke na njega živim.
Knjiga također govori o vašim glazbenim utjecajima David Bowie, Sex Pistols i The Smiths. Bowie nas je napustio, Sex Pistolsi najavili su svoj raspad u 1978. godine a The Smiths se raspao 1987. godine. Koliko glazbe koja je oblikovala vašu mladost i vas kao osobu slušate i danas?
Pjesme iz djetinjstva doista više ne slušam. Te klasične albume na kojima sam odrastao doista poznajem toliko dobro jer sam ih i odsvirao veliki broj puta. Kada pjesme iz djetinjstva čujem na radiju mogu otpjevati svaki trenutak, toliko dobro su mi usađene u glavi da ih ne moram više slušati niti svirati. Danas pokušavam slušati nove stvari.
Što slušate ovih dana?
Volim slušati Gweno, koji će biti na turneji s nama. To je stvarno dobar album. Volim Shame, mislim da je najnoviji album Fleet Foxes doista dobar, volim The Horrorse…
The Horrors će biti gosti na vašem koncertu u Londonu, to je vaš osobni odabir?
Apsolutno, želja mi je već neko vrijeme da nam oni budu predgrupa.
Yammat FM organizira koncert Johnnyja Marra 24. studenog. Vaše mišljenje o Marru? Možete li napraviti paralelu između odnosa Morrissey – Marr i vašeg odnosa s Bernardom Butlerom? Ovo vjerojatno nije najoriginalnije pitanje, ali meni osobno jako interesantno.
Naravno, postoje paralele. Kada smo Bernard i ja počeli pisati zajedno, model koji smo koristili bio je Morrissey – Marr dinamika gdje je Bernard pisao dijelove za gitaru, a ja bih pisao tekstove i melodije – vrlo sličan način na koji su to radili Marr i Morrissey. Što mogu reći o Johnnyju Marru? Možda je jedan od najvećih gitarista svih vremena i osobno imam vrlo visoko mišljenje o njemu. On je nevjerojatan glazbenik, legenda i osjećam veliko poštovanje prema njemu. Također, čini se da je i vrlo dobra i kvalitetna osoba. Sreo sam ga nekoliko puta i uvijek je bio nevjerojatan, ali i ljudi koje znam, koji poznaju i njega kažu da je vrlo divna osoba. To je uvijek divno čuti o vašim uzorima.
Vaš glazbeni odnos s Bernardom odražava se na albumu “Black Coal Mornings”, na tome kako je započelo partnerstvo između vas i Bernarda, te cijelo putovanje Suedea. Ovih dana stvarate glazbu s Richardom i Neilom. Možete li objasniti razliku između ovog originalnog partnerstva s Bernardom i tog drugog s Richardom i Neilom?
Da, nekako je drugačije. Znate, Bernard nije htio biti u bendu, a ovo je bend – vrlo jednostavno. S Richardom i Neilom smo stvorili drugačiju dinamiku, evidentno je da troje ljudi radi i pišu pjesme i puno je, puno drugačije. Bernard mi je prezentirao glazbu, a ja sam pisao na tu glazbu, a s Richardom i Neilom je kooperativnije u smislu da sjednemo zajedno i pričamo što želimo zajedno raditi, više je odnos davanja i primanja s Richardom i Neilom, nego što je bilo prije. Nije da kritiziram način rada mene i Bernarda, samo je bilo drugačiji način rada. Gravitirate prema bilo čemu što daje rezultate, pokušavate na bilo koji način doći do rezultata.
Upravo tako, dinamika odnosa između dvoje ljudi naspram troje je potpuno drugačija, puno je interaktivnije, pitanje nesuglasica je potencijalno veća. U odnosu dvoje ljudi vrlo je često pitanje moje ili tvoje ideje i pitanje je kompromisa, ali kad je troje ljudi uključeno puno je kompleksnije.
Istina je. Srećom, ovih dana sam puno stariji i oprezniji sam i pun poštovanja spram drugih ljudi. Znam kako se ophoditi s drugim ljudima, kako pričati s njima. Vrlo mi je važno, ako odnos funkcionira, da održavam taj odnos, s poštovanjem. Moj odnos s Richardom i Neilom mi je jako važan jer stvaramo zajedno glazbu, a tome treba pristupiti s krajnjim poštovanjem.