Engleski redatelj ni s izvrsnim „Američkim gangsterom“ nije dobio zasluženo priznanje za svoj vrijedni 40-godišnji redateljski rad. Nije mu prvi put, treba se samo prisjetiti „Blade Runnera“ koji je dočekan mlako i od publike i od kritike, da bi s vremenom postao prvorazredna kulturološka činjenica
Piše: Tihomir Ivka
Medijska kampanja otvorena prije godinu s poantom „Akademijo, ispravi nepravdu i jednog od najvećih živućih redatelja okiti Oscarom„ imala je uspjeha. Martin Scorsese prvog je Oscara zaslužio još 1976. godine za Taxi drivera, u godini kad je nagradu pokupio redatelj „Rockya“, no tada nije ušao ni u krug nominiranih. Kod niza velikih filmova, od „Razjarenog bika“ do mafijaških drama („Dobri momci“, „Casino“), i fantastičnog povijesnog epa „Bande New Yorka“, Scorseseu je uporno činjena nepravda. Naplatio je sve s „Pokojnima“ prošle godine, preradom hongkonškog filma „Pakleni poslovi“. Nekako je poslije svega ostao gorak okus u ustima – čini se da je Scorsese uzeo Oscara ne zato što su „Pokojni“ tako dobar film, nego zato jer mu se vraćalo za prijašnje propuste. Ridley Scott stariji je od Scorsesea pet godina, ima impresivnu karijeru iza sebe za koju je od engleske kraljice dobio titulu viteza Ujedinjenog kraljevstva i kiti svoje ime prefiksom „Sir“. Napravio je i bolju mafijašku sagu od Scorsesea i dalje ostaje u čekaonici za Oscara. „Američkog gangstera“ donedavno se u stručnim krugovima smatralo jednim od favorita za prestižnu nagradu u više kategorija. 
S objavljenim nominacijama postalo je jasno da Scott ne samo da nije dočekao zadovoljštinu, nego gotovo poniženje – „Američki gangster“ u prilici je dobiti tek dva vrlo sporedna Oscara, nominacije su ga nepravedno mimoišle. U razgovorima za novine ovaj engleski redatelj ne krije kako mu je jedan od motiva da dalje radi filmove i formalno priznanje Akademije za njegov rad. Dosad je bio blizu tri puta. S izvrsnim filmom ceste „Thelma i Louise“ 1992. godine nije imao šanse pored superiornog „Kad jaganjci utihnu“, najbliži je bio s „Gladijatorom“ koji je 2000. godine pokupio pet Oscara i zaradio još sedam nominacija. I godinu kasnije bio je u konkurenciji za najboljeg redatelja s uzbudljivim ratnim filmom „Pad crnog jastreba“.
Prava škola, BBC, reklame
Ridley Scott dolazi sa sjeveroistoka Engleske iz obitelji vojnog službenika. Odmalena zaljubljen u filmsku umjetnost nije glavinjao po krivim školama, već se obrazovao za bliske struke i na kraju stekao diplomu iz grafičkog dizajna prestižnog Kraljevskog fakulteta umjetnosti u Londonu. Početkom šezdesetih godina zapošljava se na BBC-u kao set dizajner. Radi uglavnom na serijama i neke od njih (Out Of The Unknown) zbog svojeg SF profila daju mu mogućnost da razvije ideje, kasnije do savršenstva razrađene u „Alienu“ i „Blade Runneru“. Krajem šezdesetih godina osniva vlastitu produkcijsku kuću, uglavnom orijentiranu snimanju reklama. Jedna od njih, ona za Hovis kruh (1973.) s motivom pitoresknog gradića Shaftesburya na brdu u Dorsetu i Dvoržakovom glazbom u pozadini smatra se jednom od najuspješnijih reklama u povijesti engleske televizije. Scott – osim sa svojim bratom Tonyem kasnije, osamdesetih godina, proslavljenim blockbusterima „Top Gun“ i „Dani groma“ i još kasnije solidnim trilerima – udružuje snage s Hugh Hudsonom i s Alanom Parkerom. Brzo je dobio priliku u Hollywoodu, ali zanimljivo, njegovi bivši partneri prije su dobili priznanja za svoj filmski rad u Americi negoli on sam. Hugh Hudson nominacijom za Oscara u kategoriji najboljeg redatelja za „Vatrene kočije“ 1981., a Alan Parker za „Ponoćni ekspres“ 1978. godine, kasnije i za izvanredni politički triler „Mississippi u plamenu“. Scott je doduše za svoj hollywoodski debut „The Duellists“ (1977.) o sukobu dva oficira francuske vojske u doba Napoleona pokupio nagradu u Cannesu za najboljeg debitanta. Ali, u Americi film je prošao potpuno nezapaženo. U kasnijim komentarima Scott sam priznaje kako je umirao od zavisti jer je njegov film doživio katastrofu na blagajnama dok su Alana Parkera slavili kritičari i publika hrlila u kina vidjeti njegov „Ponoćni ekspres“ o agoniji američkog studenta koji je iz Turske pokušao prokrijumčariti hašiš i završio u strogom zatvoru. Poslije ne baš uspješnog redateljskog debija Scott nije bio siguran čega da se uhvati kako bi osvojio publiku.
Alien umjesto Tristana i Izolde
Inicijalno, mislio je da će filmskom adaptacijom Wagnerove opere Tristan i Izolda dobro proći na blagajnama. Na toj ideji radi već trideset godina. Prvi razlog odgode realizacije je jedan drugi genijalac, George Lucas. Nakon što je vidio „Star Wars“ Scott se uvjerio da u dotad podcijenjenom SF žanru ima potencijala i odlučio sve snage baciti na stvaranje „Aliena“. Imao je jaku priču u rukama, i onda su mu se poklopile i mnoge druge stvari. Suprotno svim standardima stavio je ženu u ulogu akcijskog junaka i lansirao Sigourney Weaver među zvijezde. Ne manje važno, pronašao je umjetnika koji će za film napraviti čudovište kakvo filmski svijet još nije vidio. S radom H.R. Gigera, švicarskog nadrealista upoznao ga je koautor priče o Alienu i koproducent Dan O’Bannon. Vidjevši njegovu knjigu radova Necronomicon skoro se srušio. „U ništa nisam bio tako siguran u životu kao u to da ćemo na bazi slika Necronom IV i V napraviti nevjerojatnu zvijer, Aliena“, prisjećao se kasnije Ridley Scott. Film je doživio uspjeh i kod kritike i kod publike, no nije bio blockbuster. Fama nije eksplodirala već se razvijala, kroz godine ne samo da je zadobivao kultni status, „Alien“ je postao kulturološka činjenica i znamenitost. Ohrabren ovim uspjehom, bacio se na novi projekt, adaptaciju priče „Sanjaju li androidi električne ovce?“ i napravio noir SF „Blade Runner“ s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Mračan i turoban doslovno i metaforički, očito je pretekao vrijeme i umjesto hvalospjeva doživio kritike da je prespor, neki su ga kritičari proglašavali i SF pornografijom. Kod publike bi sigurno prošao bolje da u to proljeće 1982. godine nije imao jaku SF konkurenciju u kinima. Naime, nekako u isto vrijeme počeli su se prikazivati izvrsni Carpertnerov tjeskobni SF horor „Stvar“ i Spielbergov SF za djecu „E.T.“
No, s vremenom film je zadobio status klasika. Čak je i jedan od najvećih autoriteta američke filmske kritike vete
ran Roger Ebert revidirao svoje prvotno mišljenje da je priča klišeizirana i pomalo tanka, i poslije raznih redateljskih „rezova“ danas ga stavlja na svoju listu najvećih filmova. S temom izvan zona realnosti Scott je pokušao i tri godine kasnije. Ovaj put nisu bila u pitanju svemirske zvijeri, niti rat replikanata i ljudi, već priča smještena u duboku prošlost, među vile i demone. Film „Legend“ nije izazvao posebnu pažnju i Scott shvaća da se mora uhvatiti u koštac s drugim žanrovima kako bi ostao na površini. Pa prvo snima dva krimića u nizu, „Someone Watching Over Me“, kod nas preveden kao „Detektiv i dama“, pa onda i bolji uradak „Crnu Kišu“ s Michaelom Douglasom u glavnoj ulozi.
Gladijator – komercijalni vrhunac
Poslije prvog istinskog komercijalnog uspjeha s „Thelma i Louise“, Ridley Scott pokazuje svoju fascinaciju velikim povijesnim temama i odlučnost da osvoji publiku epskim temama. Neuspjeh s „1492: Conquest Of Paradise“ (1992.) o Kolumbovoj avanturi otkrivanja novog svijeta nije ga demoralizirao u tom naumu. „Gladijator“ mu donosi sve što je tražio od filma: 35 godina nakon ulaska u filmsku industriju dobiva i slavu i novac i priznanja. Osim točke na „i“ u vidu Oscara za najboljeg redatelja. U 2001. Scott je izbacio čak dva filma; visokobudžetni „Hannibal“ možda bi jače odjeknuo da je uz Anthonya Hopkinsa ponovno ulogu FBI agentice Sterling odigrala Jodie Foster umjesto Juliane Moore, dok je „Pad crnog jastreba“, ratna drama po relativno svježem istinitom događaju intervencije američke vojske u Mogadišu naišla na vrlo pozitivan odziv. Drama s primjesama komedije „Matchstick Men“ i dalje je pokazivala jaku redateljevu formu, i iako je apsolutno ignoriran od Akademije, ovaj film s izvrsnom ulogom Nicholasa Cagea spada u red najboljih filmova u 2003. godini. „Kraljevstvo nebesko“ o pohodima križara u 12. stoljeću nije imao ni približnu snagu „Gladijatora“, dok je romantična melodrama „Dobra godina“ iz 2006. uz „G.I. Jane“ i „Pakleno more“ prvi ozbiljniji promašaj u nizu filmova. Russell Crowe kao uspješni biznismen koji otkriva drugu stranu života brinući se o poljoprivrednom imanju u Francuskoj, jednostavno nije tip za romantične uloge niti je Scott očito redatelj za lake teme. Njegova redateljska karijera sliči onoj Clinta Eastwooda, koji se također hvatao različitih žanrova i predložaka, od jazz biografija do svemirskih avantura. Radoholično izbacivanje dobrih filmova u nizu im je zajedničko, ali i sporadični razočaravajući uradci također. Inače, spomenuti Russell Crowe omiljen je Scottov glumac. Dosad su surađivali tri puta od „Gladijatora“ i surađivat će opet. Svjedoci kažu da su Scott i Crowe dva izuzetno teška karaktera, ali se očito na setu „poništavaju“. Scott je pravi egomanijak, perfekcionist u stanju da sto puta ponovi istu sce
nu, hirovit čovjek zbog kojeg se svi na setu znaju vrlo loše osjećati. Crowe je s druge strane vrlo eksplozivan lik. „Ja sam Englez, on Australac, dolazimo iz gotovo identičnih kultura. Kažemo jedan drugome sve u lice i tu je bit naše dobre suradnje“, razjašnjava iznenađujuću međusobnu lakoću kooperacije Ridley Scott. Kao što je napomenuto, „Američki gangster“ unatoč svojoj uvjerljivosti, snažnoj priči i glumačkim rolama nije osvojio simpatije Akademije. No, Scott i ulaskom u osmo desetljeće života ne želi posustati. Krajem ove godine izlazi „Body Of Lies“, priča o agentu CIA-e koji je poslan u Jordan da uđe u trag opasnom teroristu. Imena glavnih glumaca, Leonarda DiCapria i (naravno) Russela Crowea u glavnim ulogama, najava su visokih ambicija. Vijesti za 2009. godinu još su uzbudljivije za poklonike velikog redatelja. U pripremi su dva projekta; prvi će biti već mnogo puta ekranizirana priča o Roobinu Hoodu pod imenom „Nothingham“, dok će u drugom Scott debitirati u žanru westerna. Adaptirat će priču Cormaca McChartya „Krvavi meridijan“ o bandi plaćenika koji sredinom 19. stoljeća uz američko-meksičku granicu skidaju za državnu nagradu skalpove Indijanaca. Teme zvuče više nego obećavajuće i s obzirom na standardno dobru formu za nadati se da Ridley Scott neće proći kao njegov sunarodnjak, filmski mag Alfred Hitchcock koji je otišao u vječnost ne dobivši najprestižniju filmsku nagradu.
Otac „director’s cut“ verzija
Poslije debitantske financijske katastrofe s „The Duellists“, Scott nije bio u prilici tjerati po svom artističkom nagonu, već zadovoljiti izvršne producente i biti prisiljen finalne verzije raditi pod pritiskom. Tako je Blade Runner imao čak sedam verzija, kasnije objavljenih u raznim VHS i DVD izdanjima, iz „Aliena“ su izbačene mnoge scene…Zato je Scott gotovo svaki svoj film kasnije reeditirao, dodavao izbačene scene, alternativne završetke, mijenjao dijaloge i eventualne naracije. „Redateljska verzija“ na neki je način njegov patent, izumljen ne samo zato da neopterećen komercijalnim pitanjima gledatelju pokaže što je zapravo htio napraviti, već i zbog njegovog mišljenja da filmovi padaju prebrzo u zaborav. Kako je znao reći, filmovi okupljaju ogromne timove, uzimaju godine rada, rezultati znaju biti fascinantni, da bi na kraju film postojao nekoliko tjedana kino-distribucije. S novim kvalitetnim video formatima njegova intencija dobiva na težini više negoli je to bio slučaj u doba tehnički slabašnog VHS-a.
Izabrana filmografija:
Alien (1978.)
Općenito, manje bitan od Blade Runnera, ali beskrajno važan film za SF žanr. Elementi horora pojačavaju intenzitet doživljaja, probijanje embrija Aliena iz prsa Johna Hurta smatra se jednom od najstrašnijih scena u kinematografiji općenito. Izvanredna priča o posadi trgovačkog svemirskog broda koja provjeravajući signal života na jednom planetu u brod donosi strašno čudovište, vizualni efekti ispred vremena (jedini Oscar za Alien), jaka glumačka postava predvođena sa Sigourney Weaver, Geigerova nevjerojatne kreacije i taj, u cilju napetosti, pomalo spori tempo Ridleya Scotta – sve to Aliena učinilo je klasikom.
Crna kiša (Black Rain) (1989.)
Iako ne osobito cijenjen ovaj krimić s Michaelom Douglasom ostario je dobro. Bogat u detaljima i scenaristički prilično minuciozno postavljen, „Crna kiša“ i danas izgleda aktualno i svježe. Priča o policajcu koji iz New Yorka u Japan mora prevesti uhićenog pripadnika tamošnje mafije ima i dozu egzotičnosti, kao neka mješavina između klasičnog američkog policijskog trilera i hongkonške škole kung-fu filma s obiljem akcije.
Thelma i Louise (1992.)
Scott u svojim filmovima voli jake ženske uloge. Susan Sarandon i Geena Davis dvije su normalne djevojke s problemima u sadašnjem obiteljskom životu i traumama iz prošlosti. Jedna je mirna kućanica, druga samouvjerena konobarica. Odlučuju se jednog dana otići na dvodnevni odmor autom, no bezazlena zabava pretvori ih, slijedom traumatičnog sudara s muškim svijetom, u neku vrstu cestovnih razbojnica. Neobičan, emancipacijsko-feministički film ceste s iznenađujućim komercijalnim uspjehom i Bradom Pittom u njegovoj prvoj većoj hollywoodskoj ulozi.
Gladijator (2000.)
Nategnuta povijesna utemeljenost nije nimalo zasmetala ovom filmskom epu da postigne uspjeh kod publike, u brojkama to prevedeno iznosi skoro pola milijarde dolara na blagajnama širom svijeta. „Gladijator“ je pružio ljubiteljima filma dotad neviđene scene bitki, maestralan nastup Russella Crowea, univerzalno primjenjivu priču o učinjenoj nepravdi i kasnijoj slatkoj osveti. Uspjeh ovog filma koji se već ubraja u klasike, pokrenuo je val snimanja sličnih povijesnih epova. Osim Scottovog „Kraljevstva nebeskog“, u kratkom vremenu pojavili su se „Troja“, pomalo razočaravajući Stoneov „Aleksandar Veliki“, a stvari su dotjerane do ekstrema u „300“ u kojem se nije mnogo pazilo na scenarij, ali mu je vizualna atraktivnost neupitna.
Pad crnog jastreba (Black Hawk Down) 2001.
Poslije Vijetnama, Bitka za Mogadiš najkrvaviji je sukob u koji je američka vojska bila upletena od Vijetnamskog rata iako je sve trajala svega 15-ak sati. Akcija zarobljavanja somalijskog ratnog vođe, trebala je biti brza akcija s malo otpora, no stvari su krenule krivo, američki marinci dočekani su u zasjedi, jedan Black Hawk helikopter je srušen i počinje krvava bitka za njihove živote. Vrlo stvaran, izuzetno napet, ponovno sa specijalnim efektima kao jakom stranom, „Pad crnog jastreba“ jedan je od najboljih ratnih filmova uopće.
Šibicari (Matchstick Men) 2003.
Poslije velikih tema Scott se oprobao u nečem gdje je trebalo pokazati smisao za humor i inteligenciju za pravovremeno isticanje nevažne ali domišljate komunikacije. Izbor Nicholasa Cagea za ulogu vrhunskog prevaranta s priličnim brojem mentalnih poremećaja, od agrofobije do tikova, nepogrešiv je s obzirom da je Cage stvoren za uloge malo „pomaknutih“ tipova. Nije dobio unisonu podršku kritike, no zaslužuje pažnju. Ovaj je film nepretenciozno, „malo“ djelo gotovo Sundance avangardne retorike, odmak od grandioznih tema koje prevladavaju u Scottovoj filmografiji.
Američki gangster (2007.)
Velik film u svakom pogledu. Govori o Franku Lucasu, stvarnom liku, koji je od vozača lokalnog harlemskog mafijaša Bumpya Johnsona dogurao do najvećeg narko bossa u New Yorku. Njegov je pristup bio unikatan. Mimo establišmenta mafije sam je putovao u Vijetnam gdje je preko rođaka koji je tamo ratovao došao u kontakt s proizvođačima heroina, kupovao ga jeftino na licu mjesta. Heroin se prevozio u lijesovima s poginulim američkim vojnicima, na ulice pod nazivom „Blue Magic“ dolazio iznimno čist i stekao brzo popularnost na ulici. Lucas (Denzel Washington pružio je još jednu jaku ulogu) se dugo prikrivao i živio život tako da ne privlači pozornost policije. Zapravo, dio policije je znao čime se bavi, no u klupku mita sudjelovali su i vojni časnici koji su drogu švercali i inspektori za drogu koji su na ulici uzimali „porez“ od dilera, bez namjere da suzbiju taj prljavi posao. Ipak u Newarku je vrh policije našao inspektora Richiea Robertsa (više nego solidni Russell Crowe) čije je poštenje bilo dokazano u slučaju kad je u autu kriminalca našao milijun dolara i vratio novac vlastima. Dalo mu je u ruke odjel koji bi se bavio samo krupnim ribama u trgovini drogom. Lucasovo carstvo trajalo je skoro desetljeće, no Roberts ga je uspio stjerati u kut. Pod prijetnjom da će dobiti 70 godina zatvora, Roberts mu nudi dogovor za smanjenje kazne u zamjenu da mu otkuca ne dilere, već podmićene policajce. Rezultat: Tri četvrtine odjela za narkotike njujorške policije završilo je iza rešetaka a Lucas je izašao nakon 15 godina iz zatvora, na kraju i sudjelovao svakodnevno savjetima u snimanju ovog filma. Scott radnju razvija polako i metodički, usporedo prateći živote Lucasa i Robertsa. U tom dijelu gotovo da nema akcije, uzbuđenje raste kako je Roberts sve više za petama Lucasu. Kad im se životi napokon ukrste dolazi do eksplozije nasilja, pa smiraj kad se Lucas već nađe iza rešetaka. U anale bi mogla ući scena razgovora između dva neprijatelja na kraju filma. Obojica su vrlo mirni i sigurni u sebe: Lucas i dalje misli da svatko ima svoju cijenu i novcem pokuša pridobiti Robertsa. Ovog pak ne zanima novac, na Lucasovo iznenađenje ne zanima ga niti on sam. Daje mu do znanja da prije svega želi očistiti vlastito dvorište, razotkriti korumpirane policajce. Inteligentan razgovor protura poantu o borbi dobra i zla; zlo je raširenije i ne bira sredstva, dobro ima tek traljavu podršku državnih mehanizama iza sebe. No, ponekad je dovoljan jedan čovjek jake volje i principa da pobijedi zlo, ma kako situacija izgledala bezizlazno.
