Daniel-Day Lewis glumi rijetko, ali kad glumi uživi se u ulogu do srži, služi se “method acting” načinom uranjanja u glumu i brutalnije od Roberta De Nira u najboljim danima.
Dakle, uživljavanje do ekstrema, fizičke iznemoglosti i dovođenje samog sebe do ruba živčanog sloma, što god, samo da uloga izgleda jezivo uvjerljivo. “Bit će krvi” tek mu je četvrti film u posljednjih deset godina, uključujući tu i briljantnu ulogu “Billa mesara” u jednako fascinantnim “Bandama New Yorka” Martina Scorsesea. Ovaj put je dočekao da njegova uloga bude os oko koje se okreće cijeli film. Unatoč intrigantnosti teme, nadarenosti redatelja Paula Thomasa Andersona (“Magnolija”, “Kralj pornića”), teško je zamisliti da bi “Bit će krvi” bio toliko dobar da je glavnu ulogu odigrao bilo tko drugi osim Day-Lewisa. Prepoznala je to i Akademija dodijelivši mu Oscara za glavnu ulogu, drugog nakon pamtljive uloge u filmu “Moje lijevo stopalo” pred skoro dvadeset godina.
Film prati priču o surovom životu čovjeka koji sve podređuje želji za bogatstvom, prvo kao običnog manualnog kopača srebra, pa jednog od pionira u vađenju nafte na američkom tlu. Anderson nas vraća u 1889. godinu, prvih 20 minuta nema izgovorene niti jedne riječi, čuje se samo pijuk, dinamit i stenjanje Daniela Plainviewa (Daniel Day-Lewis), mladog tragača za srebrom, usamljenika koji sam kopa rudnike ne bi li našao blago u kamenu. Prašina i znoj gotovo se osjećaju preko ekrana, kao i muka teškog rada glavnog junaka. Redatelj nam se trudi već na početku iz te duge sekvence kopanja rudnika pokazati kako Plainview nije samo ambiciozni uporni dečko, već između redaka sugerira njegovu psihopatsku crtu koja će s godinama eskalirati. Na kraju tog grubog prikaza ljudskog fizičkog rada Plainview pada kroz trošnu konstrukciju rudnika i lomi gležanj. Vjerojatno bi mnogi u toj situaciji i skončali u rupi. Ne i on, njega čekaju velike stvari. Četiri godine kasnije zatičemo Plainviewa kako vodi skupinu ljudi na primitivnom crpilištu nafte. Jedan od ljudi mu pogiba i iza sebe ostavlja malodobnog sina kojeg on posvaja kao svog. Sreća mu se osmjehne u trenutku kad mu pristupi mladi Paul Sunday tvrdeći kako u Little Bostonu, Kalifornija na njihovom imanju nafta izvire iz zemlje. Njegov poziv pokazao se sudbonosnim, nakon desetljeća traženja, Plainview je naletio na svoju zlatnu žilu koja će ga učiniti bogatim. No taj put uspjeha popločen je tamnim kamenjem, pokušajima ucjene, sve većom pohlepom, rastućom nepovjerljivošću prema ljudima, mržnjom prema onima koji ga okružuju, čak i prema posinku kojeg je u početku toliko volio. Daniel Plainview okružen je odanim ljudima, no on sam postaje sve brutalniji i luđi vuk samotnjak. Na kraju, to će ga dovesti da će imati sve, i novac i dvore, ali će ostati usamljeni destruktivni starac. “Bit će krvi” mogao bi se protumačiti na više načina, kao tmurna priča o pojedinačnom uspjehu i visokoj cijeni tog uspjeha, kao vjerodostojni dokument o počecima eksploatacije nafte, pa i kao sofisticirana metaforička ilustracija sirovog duha kapitalizma.
Kako god se okrene, riječ je o briljantnom kinematografskom ostvarenju, brutalno naturalističkom, istovremeno očaravajućem i mučnom. Vizualno hipnotičan, s atmosferom kakva se teško dostiže na velikom platnu, “Bit će krvi” je usporediv s onom dozom realizma kakvom nas je Clint Eastwood zapljusnuo u svom grubom westernu “Nepomirljivi”. Kritika ga je dočekala s oduševljenjem, proričući mu sudbinu klasika. Uz ulogu Daniela Day-Lewisa koja oduzima dah, ljudi od pera ostali su zadivljeni njegovom ekscentričnošću, epskom atmosferom i strukturom koja ga stavlja u ravan s remek-djelima kao što su “Div” i “Građanin Kane”.
“Beskompromisno, inteligentno i vatreno filmaštvo. Zajedno s “Ubojstvom Jessea Jamesa od kukavice Roberta Forda” i “Nema zemlje za starce” ovo je hrpa najboljih Western-baziranih drama posljednjih desetljeća. John Houston bio bi ponosan” – Helen O’Hara, Empire.