Geneza benda Zeal & Ardora poprilično je zanimljiva, ako ne i bizarna. Prije četiri godine Manuel Gagneux je na 4chan, stranicu notornu po trolovima i čudacima, postavio upit. Upit je glasio da mu zadaju koja dva naizgled nespojiva žanra da spoji. Odgovor je glasio: black metal i “crnačku muziku” (naglasak na gospel).

Kad se prisjetim kakvu sam prozu i poeziju stvarao u kasnim tinejdžerskim godinama dođe mi da nabijem glavom o radni stol. Više puta. Isto kad se sjetim u kakvim sam bendovima svirao. Poplavi me nevjerojatan osjećaj srama i nekako mi bude drago što se na MySpaceu ne može više čuti muzika.

Život Domenica Palerma je, u najmanju ruku, uzbudljiv i prožet različitim, često fizičkim traumama. Prvi album, “Guilty of Everything” (2014.), nalazi se u sjeni Palermovog zatvorskog iskustva. Naime, dok je još bio u hardcore bendu Horror Show Palermo jednog je tipa ranio nožem.

Možda ste, šećući se Cvjetnim trgom, naišli na gomilicu veselih i mladih momaka kako sviraju krajnje iskrenu, zaigranu i zabavnu muziku. Svi pjevaju, svi sviraju (uz gitare tu se znaju naći i harmonika, gudači i limeni puhači), svi lupaju po nečemu. Dobro to zvuči. U najmanju ti ruku “pukne” cer na lice.

Jedan od kumova punk rocka, proto-punk pionir i enfant terrible pop muzike, James Newell Osterberg Jr., poznatiji pod svojim stage nameom Iggy Pop, u jednom je londonskom hotelu susreo velški elektronski dvojac: Karla Hydea i Ricka Smitha. Ljubitelji partyja njih poznaju pod imenom Underworld. Slučajan susret rezultira EP-om od četiri trake, iako se njihova muzika na neki način susrela već i prije.

Bilo tko da se iole ozbiljnije bavio indie muzikom morao se susresti s imenom Pavement i Stephen Malkmus. Pavement, epitom slacker rock muzike, jedan od najboljih, najutjecajnijih i najoponašanijih bendova devedesetih i Stephen Malkmus, vrhovni gromovnik indie panteona devedesetih, indie rock arhetip i svetac zaštitnik svakog klinca koji se ufurao u indie rock, čovjek koji nakon gotovo trideset godina glazbene karijere i dalje pronalazi načina kako da uvede novitete u svoje skladbe, a da pritom i dalje zadrži svoje upečatljive gitarske dionice na koje smo navikli još od doba Pavementa, to jest njihovog prvog albuma, “Slanted and Enchanted”, iz 1992.

Kandžija se u posljednjih nekoliko godina etablirao kao jedan od najboljih MC-a regionalne scene. Slavonski reper vrstan je freestyler, duhovit stihoklepac koji bez pretjeranih jezičnih vratolomija prenosi jasnu poruku, a dodatkom sjajnog Toxare (lako staviti Berlin, London ili Zagreb na muzičku kartu ali Toxara je označio Donji Miholjac na toj karti) i fenomenalnog pratećeg benda Golih žena zacementirao je svoj status kao jednog od najvećih festivalskih piromana.

Novozelanđanin Jonathan Bree nije pretjerano razvikano ime. Zaljubljenici indie-popa/twee popa sjetit će se dvojca The Brunettes koji je neko vrijeme na turneji proveo s bivšim indie gigantima poput The Postal Service, The Shins, Beirut i Broken Social Scene, što im je osiguralo relativnu slavu i veći doseg nego što bi vjerojatno imali.

Kad se danski noise punk bend ukazao na sceni svojim (očito) bučnim, kaotičnim i popriličnom briljantnim debitantskim albumom “New Brigade” (2011.) rijetko tko bi predvidio da će se bend razviti u ovakvom pravcu. “New Brigade” bio je ugodno iznenađenje u svijetu rock & rolla zbog svih kvaliteta zbog kojih je mnogima bio neslušljiv. Bio je neispoliran, intenzivan, silovit i uhu često neugodan.

U posljednjih deset godina (da, prošlo je već deset godina) srpska je (uglavnom beogradska) underground rock & roll scena procvala; što će reći da više ne možemo govoriti o Novom novom valu kao o underground fenomenu, ne kada bendovi poput Repetitora sviraju ispred više tisuća ljudi, a Artan Lili, Ti, Bitipatibi i Crvi imaju svoju vjernu publiku u svim većim gradovima regije. Ipak, neki su bendovi, neki sjajni bendovi, su i dalje ispod radara. Halftones su svakako jedan od njih.