Putanja od kultne 'indie' pojave do statusa internacionalne atrakcije katkad se, uz malo sreće i mnogo dara, prevali u jednome dahu. Nema boljeg primjera od kanadskog kolektiva Arcade Fire koji je prvijencem Funeral sredinom prošlog desetljeća najprije hipnotizirao kritiku, potom underground publiku, a onda ostatak svijeta.

Zagreb nije dosadan grad. On to nije bio za vrijeme Novog vala, čak ni za vrijeme devedesetih, a pogotovo ne zadnjih desetak godina. Zagrebačke ulice, onakve kakve mi poznajemo, opjevao je već Zvonimir Majdak u svom kultnom romanu "Kužiš, stari moj", ali je zagrebački urbani identitet postojao već od Majetićevog klasika "Čangi".

"Teen spirit se vraća, grunge je opet u modi (a to uopće nije loša stvar!)"

Naslov je to ovogodišnjeg kratkog eseja objavljenog na portalu Today.com, u kojemu Gina Vivinetto, novinarka koja je veći dio devedesetih provela pjevajući u rock bendovima i potom pišući o fenomenima pop kulture, podsjeća na dane kad se grunge iz marginalne underground pojave pretvorio u globalni fenomen.

Baš kao što je to bila 1973., tako je i godina 2013. - godina Davida Bowieja. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali tako je. Jer, ne samo da se nakon desetljeća lažne mirovine vratio na scenu, nego je nostalgičnom baladom o Berlinu, "Where Are We Now", svoje (kreativnije) mladosti još jednom podsjetio na dane ključnih albuma karijere.

Ako su njegovi njemački susjedi Kraftwerk, kumovi (tvrde i ozbiljne) elektronske glazbe, onda je Jarre kum (mekše) ambijentalne i chill-out glazbe. S utjecajem koji je među elektronskim bendovima 80-ih, 90-ih i novomilenijskih, veći nego li su to sami spremni priznati

Colin Meloy je frontman s  posebnim predispozicijama; dijeli jednaku fascinaciju Smithsima i Replecmentsima (o čijem je remek djelu 'Let It Be' iz 1984. godine napisao knjigu na 100 stranica!), i velikanima pera Dylanom Thomasom i Williamom Yeatsom