Ryan Adams: "Come Pick Me Up"

Srijeda, 07.06.2017. 06:53 Napisao  Objavljeno u tiskanom izdanju: broj 96 Godina: 2015

S obzirom na količinu amplituda koje su obilježile život Davida Ryana Adamsa, čak i letimični poznavatelj njegovog lika i djela bi mogao komotno reći da je on gotovo pred mirovinom po godinama. I nitko ne bi mogao kriviti osobu što tako misli; iako je tek početkom studenog navršio četrdeset godina, imamo dojam da je vječni nasljednik Grama Parsonsa "tu negdje“ već desetljećima, a da je od raspada Whiskeytowna prošlo parem trideset godina.

Piše: Juraj Vrdoljak

Pričajući o njegovoj karijeri čovjek zbilja stekne dojam da se tu radi o nekakvoj bizarnoj crvotočini, da je njegova glazba bizaran portal u paralelnu dimenziju; jer kod lika i djela Ryana Adamsa vrijeme zaista postane relativno.  Bilo kako bilo, osobno se teško složiti da je njegov kreativni zenit prošao – napokon se smirivši, Adams je 2014. obilježio jako simbolično; EP "1984“ je čisti hommage njegovim mladenačkim uzorima poput Husker Du ili The Replacementsa, s čijim je članovima u jednom trenutku čak i dijelio stage, dok novi album jednostavnog, a opet znakovitog imena "Ryan Adams“ predstavlja još jednu prekretnicu u njegovom životu. Ili bar želimo vjerovati u to.

"Music is my thing. It's my thing; it's what I love. It's what I do. It's football to me; it's Christmas to me; religion to me; poetry to me.“

David Ryan Adams je rođen u Jacksonvilleu, gradu u saveznoj državi Sjeverna Karolina. Koliko je to živopisno mjesto –a pogotovo za mladu osobu – dovoljno govori činjenica da ako u Google želite ukucati ime tog grada kako bi saznali nešto više o njemu, prvi rezultati koji vam se nude su "Jacksonville NC Walmart“ i "what to do in Jacksonville?“. Vjerojatno su najbolje grad opisali nešto noviji alt-country heroji American Aquarium - i sami žitelji iste savezne države - kada u svojoj pjesmi posvećenoj Jacksonvilleu pjevaju o tabletama, samovanju u barovima i bijegu iz grada o kojem doslovno ovisi glava.

Sam Adams nije izvukao najbolje karte; kada je imao devet godina otac je napustio njega i majku, profesoricu engleskog jezika, nakon čega je brigu o njemu zajedno s njom preuzela i njegova baka. Upravo je njoj indirektno posvetio svoj trinaesti album, "Ashes And Fire“ iz 2011. Na njezinoj je staroj pisaćoj mašini, frapiran kultom Edgara Allana Poea s kojim ga je upoznala njegova majka, napisao svoje prve kratke priče još kao osnovnoškolac, nakon što bi zajedno preslušavali Black Flagov "My War“.

Kao tinejdžer je pak prešao na cult fiction štivo, ponajviše Kerouaca, Huberta Selbyja mlađeg ili Henryja Millera, čiji će ga duh plavog ovratnika pratiti kroz mladost. Iako dosta introspektivan, Adams je u srednjoj školi uvijek odavao imidž buntovnika koji je "više proučavao umjetnost dok su drugi proučavali djevojke“. Nastava mu je došla kao dodatni teret, te se odlučio ispisati negdje na polovici srednjoškolskog obrazovanja i preseliti se u radnički dio grada Raleigha, kako bi bio što bliže Orange Countyju, točnije Chapel Hillu i njegovoj glazbenoj sceni koja je baš negdje u to vrijeme iznjedrila i indie rock heroje iz Superchunka.

Rayan Adams grass

Došavši tamo, bio je razočaran raspadom njegovog prvog benda, Patty Duke Syndrome. Okrenuo se više country glazbi, glazbi koju mu je baka predstavila poput Hanka Williamsa ili Willieja Nelsona (kojem će jednog dana producirati i album), a baš u to vrijeme je – radeći u lokalnoj zalogajnici – upoznao Erica "Skilleta“ Gilmorea, tada ne pretjerano nadarenog bubnjara s kojim je započeo art country projekt kojeg su nazvali  Whiskeytown. Nakon samo nekoliko mjeseci članak o njima je izašao u jednoj od najprominentnijih glazbenih američkih publikacija devedesetih godina, časopisu No Depression, što im je omogućilo potpisivanje ugovora s nezavisnom kućom Outpost. Iako je Whiskeytown sa svoja tri albuma – "Faithless Street“ (1996.), "Strangers Almanac“ (1997.) i "Pneumonia“ (1999.)“ – ušao u anale američkog alternativnog countryja, grupu je obilježila nestalna postava i sukobi, te problemi s drogama i alkoholom tijekom konstantnog touranja. Adams je kasnije i sam priznao kako mu nikada nije pristajala uloga frontmena Whiskeytowna: "Više sam na neki način bio prisiljen preuzeti poziciju frontmena, iako je moja ideja benda bila nekako više u smjeru Eaglesa. Dijelili bi tekstove kao što bi dijelili i stage", te dodaje: "Nikada nisam volio tu ulogu koju sam preuzeo, bilo mi je jako neugodno na trenutke – ali sam to morao napraviti jer u protivnom ne bi bilo benda."

Nakon konačnog Adamsovog sloma Whiskeytown je raspušten, a on je – prekinuvši s djevojkom otišao iz New Yorka gdje je živio neko vrijeme da bi prvo mir potražio u Jacksonvilleu, a zatim u Nashvilleu, gdje je iznajmio kuću u kojoj je obitavao samo sa jastukom, madracem i dekom koje su mu donirali prijatelji, dok je uz to u kući bila pepeljara, tranzistor i lampa koju bi držao upaljenu kod kućnih vrata da se ne bi spotaknuo dok dođe navečer kući. Ako je u New York otišao "slijedeći srce“, kako je sam rekao, u Nashville je pobjegao da kako bi spasio dušu. Tamo je i nastao njegov prvi solo album, megauspješni "Heartbreaker“ (2000.), možda i najupečatljivija ploča o nesretnoj ljubavi moderne ere. Adamsova majka je prekinula njeno prvo slušanje albuma na polovici, kazavši kako više ne može jer na njemu Ryan "zvuči kao da ga trenuci dijele od potpunog raspada“. No, istina je bila potpuno drugačija; Adams je bio pomiren sam sa sobom, snimivši tematski album baš onako kako je i želio.

Osvježen i na krilima kritičarske podrške, naredne godine izdaje svoj drugi album, "Gold“, više u duhu čistog rokenrola nego melankolije, i doživljava svoj najveći komercijalni uspjeh s više od 400 tisuća prodanih primjeraka, uz dvije nominacije za Grammy. No, ono po čemu će – osim dakako glazbe – "Gold“ ostati zapamćen su konotacije koje su se vezale uz sam album. Naime, Adams je spot za singl "New York, New York“ snimio pred čuvenim tornjevima Blizancima, koji su srušeni svega nekoliko dana nakon završetka snimanja. Uz stihove poput "hell, I still love you, New York“, Adams i njegov singl su praktički preko noći postali neslužbeni heroji rastrojene nacije. Pjesma je izvorno napisana za njegovu nikad prežaljenu njujoršku ljubav, a ova interpretacija i fokus koji je ista prebacila na njega mu logično nije odgovarala, stoga je dugo odbijao izvoditi tu pjesmu uživo.

Rayan Adams mala2

Ali, "Gold“ je također znakovit i po tome što je to prvi Adamsov album izdan pod palicom izdavačke kuće Lost Highway, gdje će odnos tih ljudi i samog Ryana kulminirati nakon podbačaja s albumom "Rock N Roll“ iz 2003. Taj album, zamišljen kao nekakav zaokret ka pop senzibilitetu Smithsa kojima se Adams također uvijek divio, nije najbolje prošao kako kod publike, tako ni kod kritičara. Makar, s odmakom se da naslutiti kako je to bio samo početak njegovog novog raspada, gdje se – ponavljajući nekakvu defanzivnu mantru o tome da ima "samo 29 godina“ – vratio u onu adolescentsku fazu buntovnika bez razloga, imidž kakav je gurao i u Whiskeytownu. Odbijajući bilo kakvu suvislu komunikaciju s medijima, snimio je još jedan album, "Love Is Hell“. Prvotno je, zbog pretpostavke da će biti komercijalno neisplativ izdavačka kuća odlučila album izdati u obliku dva EP-a, što je potpuno razbjesnilo Adamsa. Tvrdio je kako ga ljudi iz Lost Highways pokušavaju prevariti, jer je načelno isporučio četiri od šest ugovorenih albuma; dok su jedino priznali "Gold“ kao punopravni album, pošto je „Demolition“ (2002.) okarakteriziran kao kompilacijski album. "Rekao sam im nek odjebu i tužio ih, nakon čega sam otišao. Neću više snimati albume dok ne skuže kako će ispoštovati naš dogovor“.

Adams je tu imao pravo, makar je artikulacija stavova bila itekako dvojbena, te je na poslijetku izdavačka kuća odlučila izdati "Love Is Hell“ kao cjeloviti album, što je barem donekle smirilo tenzije.

Naredne godine je obilježila suradnja s Cardinalsima kao pratećim bendom, s kojima je izdao nekoliko albuma od kojih zasigurno treba istaknuti "Cold Roses“ iz 2005. Ali dok se činilo da je ponovno pronašao svoj stvaralački momentum, 2009. Adams naglo objavljuje kako do daljnjeg neće izvoditi live nastupe, navodno zbog zdravstvenih razloga. Mnogi su nagađali što je uzrok, povezujući sve s činjenicom da je pretjerivao u alkoholu i drogama (po svom vlastitom priznanju pjesmu "How Do You Keep Love Alive“ s gorespomenutog albuma napisao je na opijumu, te je imao velikih problema pri izvođenju iste, jer se naknadno ne bi mogao prisjetiti klavirskih dionica), ali čak se nije u tome krio glavni uzrok. Poroci su samo pridonijeli pogoršanju dijagnoze Ménièreovog sindroma, degenerativne bolesti koja napada područje srednjeg uha, reflektirajući se na sluh i ravnotežu. Moralo je puknuti; ili smrt ili pronalazak životne ravnoteže. "Postao sam učahuren u svojem poimanju sigurnosti putem umjetnosti“ definirao je to svoje stanje i dodao: "Iako mislim da nisam mogao biti toliko loš tip, pošto sam zadržao mnogo lijepih prijateljstava, činjenica je da sam se morao suočiti s distopijom svakodnevnice. Ljudi to suočavanje koriste kako bi gradili karakter, ja sam samo bježao od toga svega.“

Suočavanje s realnošću je lakše podnio pisanjem knjiga i pjesama, u čemu je pronašao svoje trijezno, katarzično stanje. Uplovio je i u bračne vode, doveo bolest pod kontrolu, izdao nekoliko albuma u međuvremenu koji su bili bolje ili lošije primljeni, ali s jednom velikom razlikom – naučio je to primati kao umjetnik, a ne kao ogorčeni adolescent.

S tim zadnjim preokretom nekako staje priča o Adamsu – barem zasad. Možda se, s obzirom na njegovu biografiju, čini prenaglo prekinuta; ali stoji činjenica da je svoj mir pronašao u trenutku kada je odlučio bitke sa svima oko sebe prebaciti na najvažniju frontu, sa samim sobom. Ulazi u peto desetljeće života relativno sređen, s perspektivom da ove poznije godine pred njim pretvori u najproduktivnije. Koja strana njega će prevladati, teško je bilo kome za reći, ali ima nešto i u tom njegovom duhu koji je nestalan kao i njegova glazba.