Iggy Pop: U potrazi za svojim putem do Valhalle

Subota, 04.06.2016. 17:13 Napisao  Objavljeno u tiskanom izdanju: broj 98 Godina: 2016

Prema nordijskoj mitologiji, Valhalla je rajska dvorana u dvorcu boga Odina, rezervirana za dio ratnika poginulih u borbi. Nakon pogibije, Valkire – niža božanstva sudbine koja služe Odinu – u svojoj selekciji odabiru najhrabrije, da se pod paskom samog Odina pripremaju za Ragnarok; konačnu bitku.

Piše: Juraj Vrdoljak

Valhallu se u konačnici napušta isključivo za odlazak u konačan boj; "sudbina bogova“, slobodan prijevod pojma Ragnarok, predstavlja konačnu bitku između bogova, onu iz koje se nitko neće vratiti živ, a nakon koje će svijet ostati nepovratno uništen.

Post pop depression CD cover webIggy Pop se na "Post Pop Depression" -  albumu koji je očito i najavljen te koncipiran kao posljednji u njegovoj dugoj karijeri – sam nada da će pronaći put do "američke Valhalle“, dodajući kako je "nadživio svoj rok upotrebe".

Iggy je upravo navršio šezdeset i devet godina, i dok je prije gotovo točno četrdeset godina pod svojevrsnim mentorstvom kolege i uzora Davida Bowieja izbacio vjerojatno najuspješniji album u komercijalnom smislu – "Lust for Life", prije tri godine krug se simbolički zatvorio albumom naslova "Ready to Die"; diskografski pozdrav reformiranih Stoogesa.

Unazad pet godina Iggy Pop je, svjestan svojeg nadolazećeg kraja, odlučio još jednom rekapitulirati sva svoja postignuća; nešto kao oni ljudi koji se pod stare dane sjete svoje davne, nikad prežaljene ljubavi koju žele susresti prije smrti, makar u prolazu; ona, koja predstavlja najsvjetliji trenutak između životnih bitaka – vlastitu Valkiru. Bitaka je u njegovom slučaju, kao i sa svim autentičnim pojavama, bilo napretek.

Pop i Stoogesi su od svoje pojave bili sinonim za neprilagođene, za lak plijen kritičarima koji su ih dugo držali kao stvaratelje rudimentarne glazbe za nihilistički nastrojene tinejdžere, opčinjene androginom proto-punk kabanicom Johna Calea i Davida Bowieja. Čemu ta primitivna buka pored ljudi poput Mikea Bloomfielda ili Georgea Harrisona, i svog tog novokomponiranog, pitomog, eklektičnog folka? Strast za životom, to je bio pravi odgovor.

Kada su počinjali, nitko od Stoogesa nije bio vješt svirač; znali su samo na što se žele nasloniti, i u kojem smjeru žele ići. Riječima legendarnog Lestera Bangsa, ta njihova sirovost je bila primamljiva ako ni zbog čega onda jer "nisu trebali zaboraviti ništa od sposobnosti koje posjeduju mnogi profinjeni izvođači; flash blues ili jazz u stilu Wesa Montgomeryja. Asheton i Alexander su rekli 'jebeš to; ionako to nikad nećemo znati svirati, stoga zašto se uopće truditi naučiti?'. Strast za životom, samo to.

Iggy Pop Joshe web

Nakon što su mu suborci poput Bowieja, Ashetona i Reeda časno poginuli u svojim bitkama i pronašli svoj put do Valhalle, Iggy Pop je odlučio da će svoju konačnu bitku odraditi u udolini Mojave pustinje, blizu čuvenog nacionalnog parka Joshua Tree. Tamo će svoj "životni sok", kako pjeva na "American Valhalla", i "jedino što mu je preostalo, njegovo ime" dati na raspolaganje osobi od povjerenja, Joshu Hommeu iz stadionskog desert-rock sastava Queens of the Stone Age (QOTSA).

"Post Pop Depression" je album kojim želi pružiti opipljiv, simbolički kraj jedne ere, naslonivši ga na mračnu, protopankersku estetiku koja je prevladavala kada je Iggy Pop zakoračio na scenu. Hommage ne samo svom životu i svojoj karijeri, već i cijeloj jednoj eri pop muzike; konstrukcija koju često čujemo kada nas pogode vijesti o odlasku posljednjih rock prvoboraca ovih dana. Smrt u svojoj suštini neupitno nosi depresivnu komponentu, dok u naslovu albuma ne bi trebalo na depresiju gledati kao nekakvo zloruko proročanstvo umiruće gatare, koja – bez obzira na njegovo gnjevno koketiranje sa anarhoprimitivizmom u pjesmi "Paraguay" – tvrdi da će iza te njihove konačne bitke bogova ostati ništavilo na sceni, baš kao i u priči o Ragnaroku.

Da on to uistinu tako misli, teško da bi okupio mlade snage oko sebe kako bi mu prosule kreativni pepeo po zvučnicima svih njegovih sljedbenika. I zaista, Homme, Fertita (QOTSA) i Matt Helders iz Arctic Monkeysa su odradili više nego častan i doličan posao.



Pisati konvencionalnu rock-kritiku za "Post Pop Depression" nekako djeluje lijeno i u suštini – nepotrebno. O onome što je njemu prethodilo su ispisane već tisuće riječi, a nakon njega – vrlo je izgledno – nema ničeg. Iggy Pop također nije ovaj album planirao kao svoj nekakav magnum opus, već je samo pronašao način kako da kaže da je pomalo i umoran od života koji ga okružuje, od ljudi koji žive u perpetualnom strahu, pa i o alijenaciji od današnjeg društva; a sve to izriče putem svog karakterističnog baritona, uz povremen jednako tako karakterističan primalni urlik. Ako ništa, tu nije ostario ni dana.

"Post Pop Depression" je zapravo karakterna preslika samog života Iggyja Popa: ne samo tekstovima, već i aranžmanima pokušava doprijeti do stola za kojem sada blaguju njegovi suborci, gdje im jasno poručuje da će razmjerno brzo uživati s njima u Sehrimnirovom mesu i Leradinoj medovini. Sasvim zasluženo, dakako.

Gostovanje Iggyja Popa i Josha Hommea na radio stanici 955KLOS u emisiji Jonesy's Jukebox popularnog (bar za područje južne Kalifornije), radijskog voditelja Jonesyja