Lucinda Williams: Happy Woman Blues

Subota, 19.03.2016. 10:24 Napisao  Objavljeno u tiskanom izdanju: broj 96 Godina: 2015

"Svi nosimo neke demone u sebi. U krugovima u kojima se krećem ljudi koji sami sebi čine grozne stvari svakodnevna su pojava. Pisanje o tome jedan je od načina pomoću kojih se lakše nosim s tom činjenicom", kazala je američka kantautorica Lucinda Williams u nekom davnom intervjuu kojeg je vodila britanska spisateljica i folk glazbenica Charlotte Greig.

Čak i površan pogled na njezinu biografiju obilježenu usponima i padovima u privatnom životu i četrdesetak godina dugu glazbenu karijeru koja obuhvaća desetak studijskih albuma koji se, kada je u pitanju održavanje visokog stupnja kvalitete umjetničke proizvodnje mogu usporediti jedino s opusima najvećih majstora kantautorskog zanata, potvrđuje da citirana izjava u njezinom slučaju nije tek još jedna floskula o pisanju kao terapiji. Kada ne pjeva o vlastitim iskustvima, o tome kako se "iz sve snage trudi postati sretnom ženom, iako je život s vremena na vrijeme jednostavno pregazi", pjesme Lucinde Williams otkrivaju mračno naličje stereotipa o mirnim i idiličnim životima u malenim gradovima američkog Juga. Na njezinim briljantnim albumima utočište su pronašli tipični provincijski junaci, usamljenici i gubitnici (što često zna biti otprilike jedno te isto, zar ne?) čiji životni putevi - najčešće omeđeni ovom ili onom vrstom ovisnosti i... pripadajućom količinom autodestruktivnosti - neizbježno završavaju u slijepoj ulici konačnog osobnog poraza.

Zbog mitologizirajućeg potencijala koji se nalazi u osnovi njezinog autorskog postupka pomoću kojeg životnim sudbinama tih "divnih gubitnika" pridodaje herojske konotacije, kao i podudarnosti u mjestu radnje i ambijentu u kojima se one odvijaju, književne paralele koje se povlače s radom Lucinde Williams obično su djela Williama Faulknera i Flannery O'Connor, što ponešto govori i samo po sebi. Ove melodramatične životne priče upakirane su u jedinstveni svirački amalgam koji je nastao kao posljedica vještog kombiniranja elemenata izvornih američkih glazbenih idioma nekoliko sjajnih bendova koji su je pratili tijekom duge karijere. Tvrdnja beogradskog rock publicista Žikice Simića kako je jedna od "osnovnih funkcija rock'n'rolla da sačuva uspomenu na vrijeme kada je postojala mogućnost i da zabilježi okolnosti pod kojima je ta mogućnost prokockana" ima u glazbi Lucinde Williams jednu od svojih najslikovitijih potvrda. U devetom mjesecu ove godine na izmaku Lucinda Williams još jednom se našla u središtu kritičarske pozornosti – objavila je ambiciozan, dvostruki album naslova "Down Where the Spirit Meets the Bone".

lucinda williams1a webNa početku teksta o Lucindi Williams mora se naći nekoliko banalnih pozitivističkih opaski; rođena je 1953. godine u gradiću Lake Charles u američkoj saveznoj državi Louisiani. Njezin otac Miller Williams, priznati pjesnik i profesor američke književnosti, u mladosti je prijateljevao, primjerice, s likovima poput Hanka Willliamsa i već spomenute O'Connor. Odrastajući u takvom okruženju u Lucindi Wiliams od najranijih dana razvijala se ljubav prema književnosti i tradicionalnim formama američke glazbe. Prema vlastitom priznanju, njezina prva ozbiljnija slušateljska iskustva vežu se uz ploče Roberta Johnsona, Hanka Williamsa i Memphis Minnie koja će na nju ostaviti trajan utjecaj. Selidbe su također bile sastavan dio njezinog djetinjstva. Njezin otac često je mijenjao mjesta zaposlenja kao predavač na različitim južnjačkim koledžima pa je tako još kao djevojčica proputovala i upoznala američki Jug uzduž i poprijeko i razvila naklonost i fascinaciju prema nekonvencionalnim načinima života.

Kada se obitelj koncem šezdesetih doselila u Arkansas došlo je do određenog žanrovskog proširenja njezine slušateljske dijete: southern boogie sastava kao što su ZZ Top i Allman Brothers i senzibilni radovi folk autorica poput Joan Baez i Joni Mitchell predstavljali su nadogradnju sada već u potpunosti savladane delta blues i country osnove. Međutim, presudan trenutak u ranom glazbenom razvoju Lucinde Williams, kada je čvrsto odlučila da će bavljenju glazbom u potpunosti posvetiti svoj život, kao i u slučaju mnogih drugih glazbenika, navodno je bilo slušanje Dylanova albuma "Highway 61 Revisited".

Novinar AMG-a Steve Huey sumirao je razvoj karijere Lucinde Williams napisavši kako je njezin "kantautorski rad godinama bio predmetom kultnog obožavanja od strane glazbenih kritičara i kolega glazbenika, ali je trebala proteći značajnija količina vremena prije nego što je istu vrstu priznanja zadobila od šire slušateljske publike". Već koncem šezdesetih, nakon što je napustila srednju školu, Lucinda Williams počela je nastupati po klubovima u okolici New Orleansa, formalno kao folk glazbenica, a njezin repertoar bio je sastavljen od kombinacije obrada klasičnih country, folk i blues komada i omalene količine autorskog materijala. Vjerojatno najznačajniju epizodu iz rane faze njezine karijere predstavlja selidba u teksaški Austin 1974. godine gdje je postala dijelom gradske glazbene scene čiji su najistaknutiji protagonisti bili glazbenici poput Lylea Lovetta i Nanci Grifith. U tom okruženju savršeno je ovladala kantautorskim postupkom koji predstavlja polaznu postavku svih važnijih alt-country i americana albuma od osamdesetih do danas – nastojanju da se između tradicionalizma zvučnog aspekta pjesme i njezinog suvremenog verbalnog sadržaja postigne savršena ravnoteža.

Objavljivanje prva dva albuma u karijeri, na etiketi Smithsonian's Folkway Records, Lucinda Williams platila je iz vlastitog džepa. Debitantski album znakovitog naslova "Ramblin' On My Mind" izašao je 1979. godine i sastojao se isključivo od reinterpretacija tradicionalnih blues i country tema u pratnji gitarista Johna Grimauda. Ovaj album je uvjerljivo najmanje interesantno izdanje u njezinoj karijeri, no nekakav značaj ipak mu se može pripisati na račun toga što izbor obrada koje se na njemu nalaze upućuje na davnašnja ishodišta njezine glazbe – tako su na albumu i završile skladbe obitelji Carter, Roberta Johnsona i Melvina "Lil' Son" Jacksona. Već naredne godine objavljuje ploču "Happy Women Blues", prvu zbirku autorskih stvari s nekoliko instant-klasika ("Lafayette", "I Lost It", "King Of Hearts"), snimljenih uz pomoć izvrsnog pratećeg roots-rock sastava. Svirački, pjesme s ovog albuma nisu izlazile iz krutih tradicionalističkih okvira, stoga se u prvom recepcijskom planu našao njihov karakterističan sadržaj i autoričin spisateljski talent koji je jasno nagovještavao velike i ozbiljne stvari.

Lucinda Williams 3web

Međutim, na idući album čekalo se punih osam godina. Između 1980. i 1988. Lucinda Williams živjela je na rubu potucajući se po Teksasu i Kaliforniji, čekajući da joj netko ponudi ozbiljan ugovor. U tom periodu bila je i u kratkom i burnom braku s Greggom Sowdersom, bubnjarom losanđeleskog alt-country benda The Long Ryders. Na kraju, prilično neočekivano, završila je na britanskom Rough Tradeu gdje joj je objavljen novi album "Lucinda Williams“ (1988.). Ovaj programatski alt-country album predstavlja prvu prekretnicu u njezinoj karijeri, jer je njime, naime, u sadržajnom i formalnom smislu, jasno definirala vlastiti način rada kojeg će se tvrdoglavo pridržavati do danas. Nepretencioznost, realizam i direktnost njezina poetskog izraza na ovom albumu su u punom svijetlu, kao i sposobnost da prežvakane rock'n'roll motive značenjski obogati svježim i personaliziranim momentima. Također, ovim albumom Lucinda Williams demonstrirala je rijetko viđenu lakoću kada su posrijedi prelasci iz jednog žanrovskog registra u drugi. Bilo da je riječ o country-rocku ("I Just Wanted To See You So Bad" i "Passionate Kisses"), bluesu ("Changed the Locks"), baladama ("Like a Rose" i "Am I Too Blue") ili korištenju elemenata preuzetih iz cajun glazbe ("Crescent City") njezine pjesme zadržavaju istu,visoku razinu kvalitete. Kada se govori o ovom albumu, potrebno je spomenuti i studijski bend kojemu pripada dobar dio zasluga što je album profunkcionirao na svim razinama. Njegovi članovi bili su neponovljivi gitarist i koproducent albuma Gurf Morlix, bubnjar Donald Lindley i basist Dr. John Ciambotti.

Iako je objavljivanje albuma u kritičarskim krugovima bilo dočekano s rijetko viđenom dozom obožavanja, gotovo pa ništa od toga, nažalost, nije se odrazilo u terminima komercijalnog uspjeha. Idućih deset godina, bez obzira na izlazak također izvanrednog i hvaljenog albuma "Sweet Old World" (1992.) Williams, kako je napisao Robert Christgau, bila je "velika, napaćena žrtva američkog popularno-glazbenog sistema". U tom teškom razdoblju Lucindu Williams zadržala se "iznad vode" zahvaljujući nekolicini kolega i glazbenih istomišljenika. Mary Chapin Carpenter obradila je 1992. stvar "Passionate Kisses" koja se ušuljala se među prvih pet singlova na američkoj country top-listi i donijela Lucindi Williams prvi Grammy (za najbolju country pjesmu godine). Obrade Toma Pettyja ("Changed the Locks") i Emmylou Harris ("Sweet Old World") na njezinom malom remek-djelu "Wrecking Ball" dodatno su učvrstile status Lucinde Williams kao nesretne glazbenice čiji komercijalni neuspjesi stoje u potpunoj nesimetriji u odnosu spram njezinih iznimnih kantautorskih sposobnosti.

Čekanje idućeg izdanja ponovno je trajalo godinama koje je ovaj put, doduše, bilo popraćeno i nestrpljenjem nešto šireg dijela slušateljske publike, kao posljedice širenja glasina da Williams u zalihi ima kolekciju pjesama naspram kojih čak i najbolje stvari s prethodnog albuma ostavljaju utisak nedorečenih stilskih vježbi. Priča o objavljivanju antologijskog albuma "Car Wheels On a Gravel Road“ (1998.) u tolikoj je mjeri složena i komplicirana da za ulazak u sve njezine detalje i nijanse ovdje jednostavno ne raspolažemo dovoljnom količinom prostora. U najkraćim crtama; Williams je potpisala ugovor s izdavačkom kućom producenta Ricka Rubina American Recordings i započela radove na novom albumu koje je ponovno nadgledao Morlix. Tijekom tih snimanja Williams je razvila reputaciju neurotičnog perfekcionista i osobe s kojom je jako teško surađivati. Nikako nije bila zadovoljna zvukom novih pjesama. Projekt najprije napušta Morlix zajedno s pratećim bendom. Snimanje je zatim preseljeno u Nashville gdje se krenulo iz početka, a kao novi producenti zaposleni su Steve Earle i Ray Kennedy. Nakon kratkog vremena i oni dižu ruke od cijele stvari. Earle se navodno nakon tog iskustva zakleo kako "više nikad u životu neće surađivati niti s jednom ženom". Snimanje je nastavljeno u Los Angelesu kod Roya Bittana, nekadašnjeg klavijaturista Springsteenova E-Street Banda. U međuvremenu, prava na objavljivanje albuma otkupila je izdavačka kuća Mercury. No, kada je album 1998. godine konačno objavljen, piše Steve Huey, zahvaljujući "vedrom, suvremenom roots-rock zvuku, sa snažnim blues i country utjecajima, i uz jak promidžbeni vjetar u leđa od strane komercijalne izdavačke kuće, dočekan je s univerzalnim kritičarskim odobravanjem, zauzimajući visoka mjesta na tradicionalnim godišnjim top-deset listama i prvo u utjecajnoj anketi Pazz & Jop njujorškog Village Voicea." Pjesme zastrašujuće ljepote poput "Lake Charles", "Drunken Angel" ili "Greenville" koje su se našle na tom albumu donijele su Williams drugi Grammy u karijeri, ovaj put za najbolji folk album godine.

Izgradivši na valu uspjeha ovog fantastičnog albuma odanu slušateljsku bazu nepodložnu trendovskoj logici popularno-glazbene industrije i izborivši se za povoljnije radne uvjete pod okriljem nove izdavačke kuće Lost Highway Records Lucinda Williams napokon je počela objavljivati u relativno pravilnom ritmu. Uslijedio je impresivan niz zapaženih albuma na kojima je, uz određeno proširenje tematskih preokupacija, bez posebnih poteškoća uspijevala zadovoljiti visoko postavljene standarde kantautorske kvalitete; "Essence" (2001.) "World Witout Tears" (2003.), "West" (2007.), "Little Honey" (2008.) i "Blessed" (2011.) Ove godine oglasila se novom pločom, solidnim dvostrukim albumom "Down Where The Spirit Meets The Bone" na kojem se nalazi čak dvadeset pjesama i o kojemu se može govorit kao o najambicioznijem uratku u njezinoj dosadašnjoj karijeri. Album bi se mogao najlakše diskvalificirati nekim frazerskim komentarom u stilu "može to ona i bolje". No, na pitanje što bi to "bolje", u njezinom slučaju, trebalo predstavljati nije baš jednostavno ponuditi pametan odgovor.


Lucinda CD Cover webLucinda Williams
Down Where The Spirit Meets the Bone
(Highway 20 Records, 2014.)
Ocjena: 3.5/5

Posljednji, dupli album Lucinde Williams naslova "Down Where the Spirit Meets the Bone" - uzgred rečeno, riječ je o izdavačkom prvijencu njezine friško pokrenute izdavačke kuće Highway 20 Records - uglavnom je naišao na panegirike u inozemnom glazbenom tisku. Pomalo nezasluženo i neutemeljeno, rekao bih, jer mi se čini da je, iz nekog razloga, posrijedi nastojanje da se stvari prikažu boljima i ljepšima nego što zapravo jesu. A kada stvarima koje nastojite prikazati boljima i ljepšima bilo kakav tip uljepšavanje uopće nije potreban, jer su dovoljno lijepe same po sebi, onda vam vrlo lagano cijela stvar može početi ići na živce... Drugim riječima, radi se o problemu kontekstualizacije horizonta očekivanja u razgovoru o popularnoj glazbi. Nisam siguran koliko danas ima smisla očekivati od Lucinde Williams da na albumima novijeg datuma leti onim istim visinama kojima je letjela na antologijskim pločama poput "Car Wheels On a Gravel Road" ili "Sweet Old World". To vam može poći za rukom jedanput ili dvaput u životu. Međutim, ona i dalje leti sasvim dovoljno visoko.

Na albumu "Down Where the Spirit Meets the Bone" - naslov albuma pokupljen je s jednog od stihova stvari "Compassion", nastale na predlošku neke pjesme Lucindina oca, pjesnika Millera Williamsa - nalazi se čak dvadeset pjesama u trajanju od skoro puna dva sata na kojima je vrlo lako moguće prepoznati sve one elemente koji su ovu iznimnu glazbenicu i učinili jednom od najcjenjenijih suvremenih kantautorskih imena. Po običaju, za snimanje novog albuma Lucinda Williams okupila je provjerenu i brojnu ekipu. Od svih njih valja posebno istaknuti Jakoba Dylana, u duetu "It's Gonna Rain", i profinjenu svirku gitarista Tonyja Joe Whitea. Treba izdvojiti sljedeće pjesme: "Protection", "Wrong Number", "Something Wicked This Way Come", "West Memphis" i "This Old Heartache". Album zatvara obrada pjesme "Magnolia" J.J. Calea. Treba reći da bi velika većine mlađe kantautorske garde ubila bi da neke od ovih komada mogu imati u svojim pjesmaricama.

Ukratko, "Down Where the Spirit Meets the Bone" vrlo je solidan album. Činjenica da ćete u diskografiji Lucinde Williams naći i bolje, nešto je s čime se bez problema da živjeti.