In memoriam: Jack Bruce (1943. – 2014.)

Utorak, 06.10.2015. 17:14 Napisao  Objavljeno u tiskanom izdanju: broj 96 Godina: 2015

Basist Beatlesa jednom se prigodom požalio kako "nitko ne želi svirati bas gitaru". Tako je Paul McCartney, od svih glazbenika na svijetu, sažeo bit općeg stava koji prosječni rock glazbenik zauzima prema instrumentu s četiri žice.

Piše: Denis Leskovar

Jer, bas doista kao da predstavlja simbol neke vrste dosadnog, nužnog zla u konfiguraciji tipične rock postave, kao "pomoćni" instrument čija uloga prvenstveno služi za postavljanje ritmičkog temelja za atraktivniju nadgradnju.

I vjerojatno je zbog toga tako malo slavnih basista u povijesti popularne glazbe, a tako puno viceva o basistima. Oni koji ipak jesu postigli reputaciju, postigli su je upravo zato jer su tom nesretnom glazbalu prišli iz jedne drugačije, ambicioznije perspektive.

Njegov suvremenik i kolega Roger Waters iz Pink Floyda samo je jedan od autoriteta koji tvrde kako je Bruce bio najmuzikalniji i najdarovitiji basist na sceni.

Jedan od takvih – najutjecajnijih i ekspresivnijih – napustio nas je 2014. godine. No, Jack Bruce nije bio samo basist grupe Cream: tijekom cjelokupne karijere (koja je obuhvaćala autorsku i pjevačku dimenziju, i tijekom koje je sudjelovao u bezbrojnim projektima) iz bas gitare izvukao je sve ono što drugima obično nije polazilo za rukom.

Jack Bruce 3

I tako je, barem djelomično, uspio promijenio sumornu percepciju o kojoj je govorio McCartney. Istina, prva asocijacija vezana uz Cream većini slušatelja je Eric Clapton – razlog je osobna karizma, ali još više njegove gitarističkih bravure i virtuozne, dugačke, katkad i predugačke solo dionice. No riječ je o prvoj važnoj supergrupi u rock povijesti, dakle o skupini ranije afirmiranih glazbenika, i u tom smislu ostaje činjenica da Clapton (taj gitaristički Bog, kako su mu tada tepali brojni fanatici) ne bi došao do punog izražaja bez fleksibilne ritam sekcije: bubnjara Gingera Bakera i basista Jacka Brucea.

Govoriti o Bruceu i o njegovom ukupnom doprinosu suvremenoj glazbi nemoguće je bez barem kratkog osvrta na ranu etapu karijere koja je kulminirala radom u triju Cream. Sve tri strane tog blues-rock trokuta bile su iznimno važne. No temelj njihove estetike svojim robusnim, glasnim bas dionicama definirao je Bruce, možda i više nego Eric svojim brzopoteznim akrobacijama. Zapravo, Jackov doprinos prepoznaje se na tri isprepletene razine. Pjevačkoj, autorskoj i instrumentalističkoj.

Njegov karakterističan, prodoran vokal obilježio je singlove koji su ostali trajno utisnuti u kolektivnoj svijesti tadašnjih slušatelja, i dolazećih naraštaja klasičnog rocka. "Sunshine Of Your Love", "I Feel Free" i "White Room" samo su tri koja je otpjevao i supotpisao Jack Bruce, u suradnji s tekstopiscem i pjesnikom Peteom Browneom.

cream eric clapton ginger baker jack bruce

Grupa Cream - Eric Clapton, Ginger Baker i Jack Bruce

I napokon, jednako bitan ako ne i presudan, ostaje glazbeni doprinos unutar grupe Cream, koja je od samog osnutka, 1966., inovativno kombinirala električni (specifičnije, pretežno čikaški) blues, rock i psihodeliju. Njihov suvremenik i kolega Roger Waters iz Pink Floyda samo je jedan od autoriteta koji tvrde kako je Bruce bio najmuzikalniji i najdarovitiji basist na sceni.

Punim imenom John Symon Asher Bruce, rođen je 14. svibnja 1943. kod Glasgowa. Studirao je čelo i kompoziciju na Škotskoj Kraljevskoj glazbenoj Akademiji. Premda je kao 11- godišnjak napisao gudački kvartet, klasičnu glazbu ubrzo je zamijenio bluesom i pop-rockom – na potonjem području dokazao se u okviru nekad uspješne postave grupe Manfreda Manna. Surađivao je u sastavu orguljaša Grahama Bonda, a potom, kratko, s ocem britanskog bluesa, Johnom Mayallom. U Mayallovim Bluesbreakersima upoznaje Erica Claptona, s kojim uz dodatak Gingera Bakera '66. osniva power trio Cream.

Gledajući u cjelini, opus Jacka Brucea, posebno onaj recentniji, golem je i često se gubi u bezbrojnim kolaboracijama. gdje je uvijek iznova dokazivao koliko avanture ima u njegovom pristupu glazbi i sviranju električnog basa i kontrabasa. No svi njegovi napori imaju jednu zajedničku crtu. Ona se ogleda u potrebi za demoliranjem postojećih konvencija, za brisanjem i zanemarivanjem svih granica. Postojano je usavršavao kombinaciju u kojoj su se impuls i energija rocka ispreplitali s fleksibilnošću jazza, i to je možda najpreciznija (premda ne sasvim potpuna) definicija.  

Upravo će iskustva iz jazza (koju je u grupu Cream donio i Ginger Baker) omogućiti isturenom Claptonu i njegovoj solo gitari da potpuno dođe do izražaja. Samo su tako, sa sviješću o jazzu, blues standardi Roberta Johnsona, Skipa Jamesa, Muddija Watersa i drugih, mogli dobiti takvu (improvizacijsku) nadgradnju. Zahvaljujući takvom backgroundu, a posebno Bruceu koji je većinom pjevao i skladao, Cream u drugoj polovini 60-ih mijenjaju svijest o tome kako se može iskoristiti format rocka, žanra koji je tada počeo sve više dobivati obilježja "prave" umjetnosti.  

Kad je Jack Bruce 1970. objavio free-jazz album Things We Like, bio je to (unatoč očekivanjima da nastavi ondje gdje su Cream stali) prirodan produžetak njegovih sklonosti, a ne stilska diverzija. Ploča je uistinu posebna i valja je izdvojiti iz njegova opusa, jer je snimljena još u vrijeme trajanja karijere Creama i ima simbolično značenje. I to kao suprotan pol u odnosu na sve što je radio prije: naime, ona se oslanja na jednu posve drugu tradiciju, pokazujući njegovu slobodnu, jazz i post-bop stranu koju je nemoguće i zamisliti bez temeljite naobrazbe i instrumentalističkog dara. Tako se našao na području koje se njegovi kolege iz svijeta rock and rolla nisu usuđivali dotaknuti, upravo zbog manjka tehničke i autorske osposobljenosti.

Bruce tvrdi kako je skladbe komponirao još u vrijeme klasično-glazbene edukacije na Akademiji, a rezultati – snimljeni uz asistenciju gitarista Johna McLaughlina i saksofonista Dicka Heckstalla-Smitha, uistinu svjedoče o žanrovskoj raznovrsnosti jednog ionako pozamašnog talenta.

jack bruce CD coverOd početka 1970-ih, nakon razlaza slavnog sastava, Bruce je polako ali sigurno izmicao dosegu srednjostrujaške publike. I dalje je uživao reputaciju vrhunskog basista koji se u kratkom vremenu bio sposoban transformirati iz jazz glazbenika u folk kantautora, ili se vratiti amalgamu bluesa i rock grmljavine. No niti na jednom području nije se zadržao dovoljno dugo da u tome postane i ostane prepoznatljiv. Popis imena s kojima je tijekom desetljeća surađivao golem je. S gitaristom Lesliejem Westom i Corkyjem Laingom iz grupe Mountain početkom sedamdesetih pokreće trio West, Bruce & Laing, koji je u relativno kratkoj karijeri ispisao novu (premda ne nužno i maštovitiju) definiciju hard-rock i blues fuzije.

Kasnije je radio s bivšim Rolling Stoneom Mickom Taylorom, spomenutim Johnom McLaughlinom, Robinom Trowerom i, uz ostale, Garyjem Mooreom.

U studio su ga zvali neki od najelitnijih glazbenika na sceni, pa će tako sudjelovati i na snimanju albuma Apostrophe Franka Zappe, te u procesu nastanka projekta Berlin kojim je Lou Reed obilježio svoju nadahnuto-melodramatičnu fazu 1973. godine.

Karijeru Jacka Brucea nakon Creama najbolje je sažeo jedan novinar kad je rekao da je riječ o glazbeniku koji je previše znatiželjan, kreativno nemiran i ezoteričan da bi pristao na ulogu "običnog" basista u nečijem sastavu. Ali i previše sofisticiran da bi opstao na površini srednje struje. I zato njegovu komercijalnu sudbinu tijekom zadnja dva ili tri desetljeća nije bilo teško predvidjeti. Preminuo je cijenjen, ali pomalo zaboravljen, a kad su ga se nakon toga ponovno sjetili (novinari u nekrolozima, a publika u prigodnim radijskim emisijama) većinom je to bilo nizanje hitova grupe Cream.

Neil McCormick, njegov poznanik i urednik u Daily Telegraphu, podsjeća da je karijeru u triju Cream Bruce smatrao samo fragmentom velike, mnogo šire slike, sugerirajući da i kasnija etapa nudi stvari vrijedne proučavanja i uživanja. Ostaje prava šteta što se cjelokupnost te slike nije dobro vidjela i iz pozicija svih onih koji čine globalni mainstream.