Arctic Monkeys

Subota, 30.06.2012. 18:06 Napisao  Objavljeno u tiskanom izdanju: hifimedia 89 Godina: 2012

''We're Arctic Monkeys and this is 'I Bet That You Look Good on the Dancefloor'''

Nakon slušanja nove pjesme Arctic Monkeysa naziva “R U Mine?” teško bi ih se povezalo s post-pubertetskim dječarcima iz Sheffielda od prije nekoliko godina. Teški riff, masivni bubnjevi i visoki prateći vokali nemaju mnogo toga zajedničkog s plesnim ritmovima i oštrim riffovima njihovog prvog albuma.

Ne samo da su i glazbeno miljama daleko od svog izvora, nego i vizualno. Alex Turner više nije smiješni, sramežljivi momak sa slatkim šefildskim naglaskom, nego izgleda (ili pokušava izgledati) kao prava rock & roll zvijezda koja koketira s rockabilly stilom.

Ta se promjena nije svakome dopala. Ni muzička ni vizualna. No jedno je sigurno, nestrpljivost kojom kritika i publika iščekuju nove pjesme Turnera i drugih 'majmuna' raste iz albuma u album, iako ništa ne može zamijeniti osjećaj prvog preslušavanja Monkeysa sredinom 00-ih.

Sredinom prošlog desetljeća je krvna slika indie rock & rolla bila poprilično zdrava unatoč činjenici što je val entuzijazma oko r'n'r renesanse koju su predvodili Strokesi i Libertinesi splasnuo. Libertinesi su se raspali, Strokesi nisu (do dana današnjeg) uspjeli nadmašiti svoj prvi album, no njihova muzika poslužila je nadolazećoj generaciji, kao da je govorila: ''Okej, nastavite u tom smjeru”. 'Bio je kraj 2005. kad se u noćnim klubovima diljem svijeta sve češće počela vrtiti “I Bet That You Look Good on the Dancefloor”, single golobrade šefildske četvorke zanimljivog imena Arctic Monkeys koji su već neko vrijeme bili MySpace senzacija.

Ne samo da je to pjesma koja inteligentno kombinira plesne ritmove i pop senzibilitet s mladenačkom punk energijom, nego je i naslov uvjerljivo jedan od najboljih mogućih uleta djevojkama. Sve to upakirano s autentičnim naglaskom i pametnim, poetičnim i često duhovitim tekstovima doprinijelo je njihovom strelovitom proboju na svjetsku scenu. Već iduće godine izdaju album prvijenac “Whatever People Say I am, That's What I'm Not” koji se nerijetko spominje na popisu najboljih albuma ne samo te godine, već i desetljeća. To je album gdje je svaka pjesma bila potencijalni single i gdje je svaka pjesma doživjela nenormalnu rotaciju na radio postajama i tulumima.

Ono što je spasilo Monkeyse od toga da utonu u more osrednjosti i da postanu još jedan propali hypeani NME bend je Turnerova kreativnost i želja za konstantnom evolucijom

Pjesme s prvog albuma su i dalje neizbježan dio setliste bilo kojeg tuluma gdje se pušta indie rock. Nije stvar samo u inteligentnoj kombinaciji pop senzibiliteta, plesnih ritmova i dobrih riffova. Tekstovi pjesama bavili su se adolescentskim životom: noćnim klubovima, problemima s policijom, djevojkama, eksperimentiranjem s drogama itd. Bilo tko čije su formativne godine bile u 00-im godinama mogao se povezati s pjesmama. U “Riot Van”, predivnoj laganici, Turner se dotiče policajaca koji gnjave mlade ljude bez razloga. Mladi ih ljudi pitaju zašto ne hvataju prave kriminalce, zauzvrat ih policija maltretira i zapisuje. Monkeysi su udarili zlatnu žilu, karijera im sezavrtjela nenormalnom brzinom.

Alex-Turner-KEXP

EP zanimljivog naziva “Who the Fuck are Arctic Monkeys?” izlazi već u prvoj polovici 2006. godine i doživljava manje rotacije na radio postajama nego prvi album. No ono što slijedi je poprilično hrabar potez mlade četvorke. I dok bi većina bendova nastavila raditi po špranci i prodavati jedno te iste fore, Turner i momci su odlučili na drugom albumu (“Favourite Worst Nightmare”) malo promijeniti stvari, i tu su filozofiju zadržali do danas. Sudeći po njihovom trenutnom položaju jednog od najupečatljivijih bendova unazad 15 godina, bio je to mudar potez. Singlovi “Brainstorm” i “Fluorescent Adolescent” nose tragove prvog albuma, no album je u cijelosti bio podosta mračniji, žešći i nešto ambiciozniji od prvijenac “Whatever People Say I am, That's What I'm Not”.

Ruku na srce, nisu uspjeli ponoviti uspjeh prvog albuma, no za razliku od Strokesa i mnoštva drugih bendova ranih 00-ih su uspjeli ostati kulturno relevantni, a “Fluorescent Adolescent” je svakako jedna od njihovih najboljih pjesama čiji tekst spada u najzabavnije trenutke Arctic Monkeysa. Filozofiju konstantne glazbene evolucije zadržali su i na sljedeća dva uratka “Humbug” i '”Suck It and See”.

Postepeno su Monkeysi postajala sve mračniji, sve otkačeniji i sve žešći, kao što pokazuju singlovi “Crying Lightning” (“Humbug”) i “Don't Sit Down 'Cause I've Moved Your Chair” (“Suck It and See”). Iz albuma u album Monkeysi sve više i više gube svoj prepoznatljivi štih i preuzimaju sve više i više utjecaja od preko Atlantika.

Turner je u međuvremenu i proširio svoj krug djelovanja, pa je tako osnovao bend Last Shadow Puppets s Milesom Kaneom iz Rascalsa i pokrenuo solo karijeru u sklopu koje je komponirao i soundtrack za film “Submarine”. Album Puppetsa, “The Age of the Understatement” njihao se u elegantnom retro štihu i predivan single “My mistakes Were Made for You” zvuči kao da je skladan za James Bond film. Prašnjavi retro štih osjeća se i na savršeno pogođenom soundtracku “Submarinea” koji podsjeća na malo melankoličniju verziju knjige/filma “About a Boy”. 

Ono što je spasilo Monkeyse od toga da utonu u more osrednjosti i da postanu još jedan propali hypeani NME bend (takva je sudbina snašla Kaiser Chiefse, Riflese i mnoge druge) je Turnerova kreativnost i želja za konstantnom evolucijom. Njegova perceptivnost u analizi mladenačkog života, međuljudskih odnosa i mentaliteta noćnih klubova zajedno sa smislom za igru riječima i rimu osigurala mu je velik broj poklonika i oponašatelja. Njegovi su tekstovi po duhovitosti, inteligenciji i poetičnosti odmah uz bok tekstovima Libertinesa. Riječi su lako pamtljive, klize s jezika, no nisu banalne. I to je tajna Turnerovog talenta: u stanju je složiti tekst i melodiju koji su istovremeno zabavni i inteligentni.

Ne trudi se biti dubok i misaon, ne bavi se smislom ljudske egzistencije, no uspijeva savršeno komunicirati s publikom. I to ne moraju biti samo mladi ljudi. Zlostavljanje od strane policije, avanture i noćne odiseje, suočavanje s odrastanjem, to su kvintesencijalna ljudska iskustva. Zapravo je nevjerojatna priča kako su momci od jedva dvadeset godina snimili jednu od najboljih ploča u povijesti britanskog rock & rolla.

Možda Monkeysi više nikad neće ponoviti uspjeh svog prvog albuma, no opet, to je bend koji je nosio (zapravo i dalje nosi) jedan snažan generacijski štih i u čijim su se pjesmama pronalazile horde mladih koji su izgubljeni i pripiti u noćnim klubovima. Monkeysi su nadišli nacionalne okvire po pitanju muzike, glazbeno ih više ništa ne veže s brit-indie zvukom njihovih prvih albuma.

Što god ljudi rekli, zvuče moćno, stadionski. Rani jadi su iza njih, nisu više glasnici stidljivih, mršavih indie-momaka u polo majicama i uskim trapericama, niti to žele biti. U krajnjoj liniji, to više ne trebaju biti. Doći će novi klinci koji će uhvatiti duh vremena na način na koji je to Turneru pošlo za rukom. Arctic Monkeys se sad spremaju za lansiranje među zvijezde, a pompoznost i snaga “R U Mine?” je dobar početak za tako što.