Važnije od činjenice da su se Gorillaz, nakon prodaje sedam milijuna svog debi albuma iz 2001. godine, upisali u Guinnesovu knjizi rekorda kao najuspješniji virtualni bend u povijesti je sama okolnost pojma "virtualno". Rock zvijezde obično mogu napraviti sve prije negoli suzbiju vlastiti ego, a da bend predvođen jednim od najpopularnijih likova britanske glazbe učini upravo to, pretvori se u nekakav crtani lik u stripovski razrađenom konceptu, samo po sebi je veliko postignuće.

Zanemarimo li ekscese iz njenog svakodnevnog života, ostaje nesretna djevojka fantastičnog vokala, jednog od najsugestivnijih u svojoj generaciji. No promatraju li se stvari u njihovoj cjelini, istina je (kao što je napisao jedan njujorški novinar i producent) sljedeća: "svatko tko svoj album započne s pjesmom "Rehab", a završi s "Addicted", svijetu itekako ima što za ispričati."

Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.

U posljednjem desetljeću Foo Fighters postajali su sve predvidljiviji, pretenciozniji i dosadniji bend, a rasprodavali su sve veće prostore, na kraju čak i ogromni Wembley. Nekad davno Grohl je izrekao zanimljivu rečenicu kako su članovi Nirvani bili vjerojatno pod utjecajem glazbe, grupe Knack (My Sharona), Beatlesa i ABBA-e skoro u jednakoj mjeri kao i opskurnih punkera Flipper i Black Flag.

Nakon brušenja talenta u crkvenim zborovima rodne Philadelphije, s 16 je već imala ugovor Jive Recordsa i snimljen album, no stvari su krenule krivo jer su ljudi u kompaniji odlučili da ga ostave u bunkeru. Nad pjevačku karijeru nadvio se tamni oblak, no procvjetala je ona autorska. Jazmine Sullivan potpisala je veliki hit "Say I" Christine Milian, slijedili su poslovi za R&B zvijezde u usponu Monicu i Jennifer Hudson. 2008. za svoj debi napisala je sve pjesme, dobro kotirala na ljestvicama i zaradila čak sedam Grammy nominacija.

S punim samopouzdanjem krenula je u konstrukciju drugog albuma Love Me Back koji je pravi vatromet inteligentnog, prirodnog R&B-a. U izvanredno pogođenoj ravnoteži između modernih studijskih trikova i retro zvuka, pjesme su bogato aranžirane, ali ne i kičaste, magnetično privlačne u svojoj izvanvremenosti. No ima još nešto bolje od  nadahnute glazbe i svirača s očito finim razumijevanjem zadatka koji je pred njih postavljen. Glas Jazmine Sullivan strši snagom i karakterom iz R&B prosjeka. Ona nije zgodna lutkica čiji glas je provučen kroz Auto-tune procesor koji ga učini tehnički savršenim, ali izgubi emociju koju Jazmine ima.

Ona to radi iz petnih žila, glas joj je topao, mrvicu hrapav, prirodan i sve što izusti djeluje iskreno.  U "10 seconds", jednoj od najboljih soul pjesama poslije detroitskog soula šezdesetih i sedamdesetih, kad Jazmine čovjeku koji joj je slomio srce broji deset sekundi da nestane iz njena života, ne može se pomisliti ništa drugo nego da ova žena misli ozbiljno. I nudi srce na pladnju. Jaka stvar, jaka ploča. 

Tihomir Ivka

Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.

Dovoljno daleko od glavnih hip-hop žarišta, Nelly je s grupom istomišljenika u St. Louisu – baš kao Outkast u Atlanti – razviti poseban glazbeni izričaj daleko od uniformirane crnačke glazbe sa Zapadne i Istočne obale. Njegov Country Grammar bio je prava bomba, pomalo rustikalan, funky, tečan i sočan, s nečim što bismo mogli nazvati geografskom determiniranošću, simpatično ponosnim provincijskim odmakom. I mnogima se to svidjelo, ovaj se album prodao u skoro deset milijuna primjeraka samo u SAD. 

Deset godina i pet albuma kasnije, nekadašnji žgoljo iz susjedstva pretvorio se u nabildanu zvijer obučenu u fancy robu što nije najveći problem. Njegov dobrodošli provincijski glazbeni identitet nestao je, a s njim i svaka glazbena osobnost; najveći krimen Nellya je jasna tendencija da zvuči moderno, da se što manje razlikuje od uglavnom bezvrijednog hip-hopa koji trenutno vlada top ljestvicama. Duha je nestalo sa skladanjem i produkcijom iz PC-a i posvemašnjem dodvoravanju mladoj publici. Nelly ih pokušava osvojiti s aktualnim "refren gostima" Chrisom Brownom, T.I.-em, nezaobilaznim Akonom, a Keri Hilson pomaže Nellyu da dotakne dno s mainstream disko poskočicom "Liv Tonight".

Ako bi već morali birati pristojnu suradnju onda je to "Gone", fina r&b laganica u kojoj Kelly Rowland i Nelly podsjećaju na bolja vremena kad su zajedno pjevali hit "Dilemma". Neinventivan, pomodan i operiran od osobnosti, 5.0 je album koji ne izaziva na drugo slušanje. 

Tihomir Ivka   

Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o "pacijentu" po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka "emo" klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od "emo" etikete bježali kao vrag od tamjana.