Kad je najvećem otočkom bendu s kraja stoljeća došao kraj zbog nepremostivih razlika u karakteru braće Gallagher, već je prošlo skoro puno desetljeće kako su u glazbenom smislu bili nevažna pojava; narodni rock bend koji je punio stadione uglavnom na osnovu prva dva genijalna albuma i na osnovu punjenja žutih stranica novina ispadima, tučama, pijanstvima i  adolescentskim, primitivnim  verbalnim razračunavanjem sa svima na potezu od Georgea Harrisona do Jay-Z-a.

Šest godina nakon nezaboravnog koncerta u KSET-u jedan od najvažnijih američkih sastava vraća se s izvrsnim novim albumom i europskom turnejom u sklopu koje ni ovoga puta neće zaobići grad u kojem ima iznimno vjernu publiku.

Predvođeni sjajnim duetom pjevačice i gitaristice Carle Torgesen te skladatelja, gitariste i pjevača Chrisa Eckmana, inače redovitog zagrebačkog gosta kojeg smo osim s The Walkabouts imali prilike gledati na redom upečatljivim nastupima kakvi su bili oni u duetima s Carlom, Robertom Fisherom ili Steve Wynnom, te s našim surf rock herojima The Bambi Molesters s kojima snima i nastupa pod imenom The Strange, The Walkabouts i nakon četvrt stoljeća duge karijere imaju još puno toga za reći.

Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.

"Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno." Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.