Četvrtak, 13.06.2019. 19:37 Napisao 
Beside Myself (Fueled By Ramen Records, 2018.)

Uz sve umjetničke domašaje, mlade bendove i generalnu kreativnu dinamiku, posljednja faza onoga što se u Americi naziva "revival" scenom i dalje zna pretjerano ovisiti o indulgenciji vlastitih suputnika. Da pojasnim. "Scena" je heterogeni pojam koji povezuje razne bendove, u raznim trenucima karijere, u različitim izričajima.

Tako su nekadašnji punk/hardcore prvaci poput Balance and Composure, Title Fight, Citizen, You Blew It! ili Turnover u posljednjih par godina otišli u nešto eklektičnije vode shoegazea ili dream popa. S druge strane, bendovi poput Superheavena ili Citizena otišli su dublje u grunge vode, nastavljajući sa gotovo dogmatskim oponašanjem velikana žanra poput Nirvane ili Smashing Pumpkinsa.

Engleski bend Basement oduvijek je bio scene, ukoliko ne geografski onda spiritualno. Njegovi članovi sviraju zajedno sa članovima nikada neprežaljenih hardcore junaka Have Heart, a nerijetko su svirali na turnejama sa perjanicama scene poput La Dispute ili Touche Amore. Njihov posljednji album, Beside Myself, u mnogočemu je i njihov najbolji. Basement je oduvijek koketirao sa generičnošću vlastitog kompozicijskog izražaja – ali ovoga puta njihovih 12 pjesama u sebi sadrži dovoljno identiteta, bijesa i osjećaja da od Beside Myself napravi album koji se može nositi sa svim što scena može ponuditi.

Prije svega, Basement je sada već izgradio specifičan potpis svojih gitarskih zvukova. Iako su pjesme na Beside Myself uglavnom kompozicijski ne-ambiciozne, unutar standardnih rock stih/refren struktura, one sadrže dovoljno pamtljivih riffova i zanimljivih momenata da se uzdignu iznad generičnog rock'n'roll okvira. Basement nakon četvrtog albuma pokazuje da nema namjeru stati, niti radikalno promijeniti zvuk. Kada pjesme zvuče ovako dobro, možda nema niti potrebe.