Četvrtak, 13.06.2019. 18:03 Napisao 
It'll End In Tears (Reizdanja, 2018: 4AD)

Njihov opus razmjerno je malen; u osam godina rascjepkanih aktivnosti fluktuirajuća postava This Mortal Coil potpisala je samo tri studijska albuma, koja su u raskošnom, obnovljenom i remasteriranom izdanju u listopadu 2018. još jednom predstavljena publici.

This Mortal Coil više je studijski koncept nego klasična rock skupina. U trenutku nastanka, 1983. godine, Ivo Watts-Russell ključnog suradnika pronašao je u producentu i glazbeniku Johnu Fryeru, pa su njih dvojica funkcionirala poput okosnice, svojevrsne konceptualne osnove koja se nadograđivala nadahnutim rotirajućim suradnicima.

This Mortal Coil Filigree Shadow OKNa prvom albumu It'll End In Tears (iz 1984) suradnička postava zahvaćala je vrlo široko, iako je izbor glazbenika uglavnom podrazumijevao članove sastava koji su snimali za Watts-Russellovu etiketu 4AD – primjerice, Elizabeth Fraser i Robin Guthrie iz grupe Cocteau Twins, potom Lisa Gerrard i Brendan Perry iz australskog tandema Dead Can Dance ili Gordon Sharp koji stoji iza projekta Cindytalk. No, na popisu suradnika našli su se i Howard Devoto iz grupe Magazine te violinistica Gini Ball koja je sudjelovala na albumima izvođača u rasponu od Siouxsie and the Banshees preko Marca Almonda do (kasnije) Nicka Cavea.

Jedna od nakana Watts-Russella bila je predstaviti novim slušateljima klasike iz opusa izvođača prethodne generacije, kao što su Big Star, Tim Buckley, Roy Harper, Spirit, Gene Clark, Emmylou Harris i Syd Barrett. Najveća vrijednost njihove glazbe izvire iz nekonvencionalnog 'čitanja' kantautorskih i rock klasika kasnih 60-ih i sedamdesetih. Gradeći tamne, ambijentalne zvučne skupture umjesto standardnih pjesama, njihove reinterpretacije prilagođene su novom – ondašnjem – razdoblju probuđenog indie-senzibiliteta.

This Mortal Coil Blood okIt'll End In Tears sadrži njihovu najpoznatiju izvedbu (Buckleyevu "Song To The Siren"), ali i temu "Kangaroo" iz opusa power-pop grupe Big Star, te jednako sugestvinu verziju skladbe "Another Day" britanskog kantautora Roya Harpera. Kombinacija distanciranih zvučnih pejzaža i prerada opskurnih pjesama iz arhive svjetskog rocka grupi je osigurala podršku kritike, ali i publike sklone jasnom odmaku od površnosti tadašnje srednje struje.

Objavljen 1986., njihov drugi, dvostruki album Filigree & Shadow bio je još ambiciozniji. Suradnička postava promijenjena je i proširena novim imenima, kao što su Alison Limerick, Dominic Appleton te sestre Deirdre i Louise Rutkowski. Unatoč vrlinama, Filigree & Shadow bio je lišen kreativnog fokusa i ta zamjerka još se uvijek, ne bez osnova, provlači u retrospektivnim osvrtima. Ipak, odabir predložaka pokazivao je jednaku posvećenost i gotovo enciklopedijsko poznavanje tradicije popularne glazbe. Jedan od Watts-Russelovih heroja očito je Tim Buckley, čije su pjesme "Morning Glory" i "Must Have Been Blind" uvrštene na projekt, jednako kao i "Drugs" Talking Headsa, "Strenght of Strings" Genea Clarka te "Come Here My Love" – manje znana akustična balada Vana Morrisona s albuma Veedon Fleece.

No, u većini izvedbi konvencionalna struktura zanemarena je u korist ambijentalnosti, pa se pojedine pjesme teško raspoznaju pod teškim teretom aranžmanskih i produkcijskih naslaga.

Finalni album Blood pojavio se 1991, na početku dekade u kojoj će artificijelnost osamdesetih ustupiti mjesto glazbi s više organskih elemenata. Ogoljenijim aranžmanskim postupcima i selekcijom obrada Blood se donekle uklopio u underground okružje onoga vremena, iako su Watts-Russell i suradnici do samoga kraja funkcionirali u skladu s vlastitim pravilima – više kao pomno razrađeni studijski projekt nego kao uobičajeni sastav.

U pjesmi "With Tomorrow", izvorno iz repertoara Genea Clarka, očuvana je autorova izvorna toplina, a podjednako je dojmljiva interpretacija pjesme Chrisa Bella "You And Your Sister". Općenito, njihov se trademark svodio na ono što su neki kritičari nazivali apstraktnim ekspresionizmom.

Na finalnom izdanju Blood taj se pristup do neke mjere istopio ili modificirao, a u nekim se skladbama transformirao u konvencionalnije oblike bliske jednostavnosti suvremenog folka.

Taj (kao i prethodna dva albuma) dočekan je na valu gotovo jednoglasne podrške kritike i publike. Ono što je 1984. imalo formu zanimljivog kućnog projekta u završnim je godinama preraslo u nešto značajnije, šire, i – kao što pokazuju ova reizdanja – jednako zanimljivo. Barem kad je u pitanju publika sklona manje pristupačnim, gotičkim zvučnim skulpturama.