Utorak, 11.06.2019. 19:16 Napisao 
Sower Of Winds (Pelagic Records, 2019.)

U posljednjih dvadesetak godina, i to govorim odgovorno i bez okolišanja, ne postoji bend na toj specifičnoj margini alternativne glazbe koji je s tolikom količinom zanatstva, eklektičnosti i samouvjerenosti navigirao scenom poput britanskog Oceansizea. Mančensterski virtuozi stvorili su unutar četiri albuma i nekoliko EP-jeva zvučnu paletu koja je skakala između granica post-rocka, sludge metala, shoegazea i alternativnog rocka i ostavili iza sebe čitav jedan niz zaduženih muzičara.

Rosetta, američki post-metal bend iz Philadelphije, živi u određenoj sivoj zoni svog izričaja koji više duguje američkim post rock/metal pionirima Neurosisu nego Oceansizeu, ali britanci i u ovom slučaju ostaju referentna točka, pogotovo uzevši u obzir dio njihovog opusa koji se više naslanja na metal/ambient elemente (Music for Nurses EP, Frames). Rosetta, češće nego ne, dovodi do granice gušenja svoj specifičan spoj senzualne žestine i inteligentno artikuliranih predivno laganih zvučnih krajobraza. Njihov rani rad sadrži određene (iskrene) mane koje su, naizgled paradoksalno, bend učinile samo relevantnijim na zagušenoj američkoj cross-over metal sceni.

Ubrzamo li ploču do 2019. dočekat će nas možda i prvo pravo iznenađenje koje su nam momci iz Philadelphije pripremili. Sower Of Wind je jezgrovit, kratak (traje pola sata) EP čiji je primarni modus operandi manipulacija ugođaja, atmosfere i osjećaja. Sower Of Winds kanalizira ambijentalne elemente Rosettinih longplej ploča, artikulirajući minimalističke kode i prijelaze u punokrvno realizirane pjesme s jasnim početkom, klimaksom i epilogom. Međutim, ništa sa Sower Of Winds nije, čini se, namijenjeno da šokira ili transformira slušatelja, kao što je gotovo uvijek slučaj kada je riječ o ekstremnim bendovima. Ton albuma je konzistentno jednoličan, pjesme se bez imalo trenja prelijevaju jedna u drugu – Sower Of Winds ne pokušava pucati prema katarzičnim visinama bendovovljevih ranijih albuma.

Međutim, ploča uspijeva u gotovo svemu što pokušava – riječ je o pola sata melankoličnog, usporenog i ekspanzivnog ugođaja.