Dizanje prašine ("spašavanje rocka") je ciklično a Greta Van Fleet posljednji je u nizu bendova koji konzervativnijem dijelu kritike donosi kompletni paket pažljivo zamotan u retro-celofanu – stilski, mješavina hard rocka i blues rocka, tri brata u bendu, nepregledne usporedbe s Led Zeppelinom i, najvažnije, misija, odnosno unaprijed  na propast osuđen pokušaj vraćanja klasičnih rock formi u centar suvremenog popularnoglazbenog života.

Doista, Greta Van Fleet zvuče identično kao što su Led Zeppelin zvučali na svom prvom albumu, a cijelu stvar na okupu drži Josh Kiszka, tehnički odličan pjevač koji izgleda kao da je ispao iz H&M kataloga. U cijeli projekt je Republic ulupao dosta novaca i rezultati su vidljivi – kvantitativno, naravno, jer bend ugodno živi u gornjim domovima top-lista.

Što se tiče svega ostalog, deset pjesama koje su završile na albumu (sve skupa, skoro sat vremena dosade) zvuče kao parodije, a glavni nedostatak im je baš taj što to nisu.