Subota, 08.06.2019. 15:20 Napisao 
Revamp: Reimagining the Songs of Elton John and Bernie Taupin (Virgin, 2018.)

Briljantan svirački stil, autorska i izvođačka karizma, izniman smisao za melodiju i instinkt rođenog showmana glavne su osobine jedne od najpotcjenjenijih osobnosti u povijesti popularne glazbe – kantautora koji je na prijelazu iz šezdesete na sedamdesete zaredao niz besprijekornih albuma na razmeđi rhythm and bluesa, country-rocka, gospela, popa i glam-rocka.

No, Elton bi to teško izveo bez tekstopisca Bernieja Taupina. 

Njegovo ime ne smije se izostaviti bez obzira na to govorimo li o americana-konceptu ploče Tumbleweed Connection, 

Reimagining the Songs of Elton John and Bernie Taupin

o vrijednostima albuma Elton John i Honky Chateau, o mračnom baladnom ugođaju LP-a Madman Across The Water, ili o bilo kojem vrhunskom ostvarenju iz razdoblja od 1970-1975.

Kako re-konstruirati i re-interpretirati ono što je u originalu savršeno ili barem blizu perfekcije? Odgovor glasi: teško, ili uz mnogo muke. Tako bi se moglo zaključiti iz (ne jednog nego dva) tribute albuma Eltonu i Bernieju, nakrcanog imenima iz prve pop-lige (Revamp), te iz prve garniture suvremenog countryja (Restoration). Od ta dva bolji je Restoration, ne samo zato jer su uključeni sudionici kvalitetniji glazbenici nego zato što je country uvijek bio okosnica mnogih ranih Eltonovih radova: uostalom, kompletan Tumbleweed (1970) posvećen je Divljem Zapadu, pa je Miranda Lambert uspjela "My Father's Gun" očuvati originalni duh te briljantne balade, ogrnuvši je suvremenom country-produkcijom.

S druge strane, sentimentalnost teme "Roy Rogers" (zagubljenog dragulja s dvostrukog albuma Goodbye Yellow Brick Road) Kacey Musgraves „pročitala“ je jednako uvjerljivo. Don Henley i Vince Gill predvidljivo su pouzdani i profesionalni u izvedbi „Sacrifice“, dok su ritmičnije skladbe ("Take Me To The Pilot" (Brothers Osborne), "Honky Cat" (Lee Ann Womack) i "The Bitch Is Back" (Miley Cyrus) prošle nešto lošije, no ipak solidno. Možda je najbolje odlučio Dierks Bentley, koji je 80's pop hit "Sad Songs (Say So Much)" samo malo countryficirao i izveo ležerno, kao u kakvom teksaškom baru.

Veterani? Uvijek se možete pouzdati u Emmylou Harris i Rosanne Cash dok izvode predivnu baladu "This Train Don't Stop There Anymore". Willie Nelson u finalnoj "Border Song" zvuči pomalo umorno. Ako je Restoration vrijedan truda i uglavnom konzistentan, Revamp bi mogao poslužiti kao argument svim zlobnicima koji tvrde da je današnja pop glazba spala na niske grane – čak i onda kad joj u ruke dospiju standardi poput "Candle In The Wind" ili "Daniel" (pouzdano bezlični i plahoviti Ed Sheeran, odnosno Sam Smith). No ogledni je primjer Lady Gaga: oduzmite joj njezin esktravagantni cirkus, dajte joj jednostavnu klavirsku baladu "Your Song", i ona (i njezin drveni vokal) naprosto neće znati što učiniti s njom. Pomalo je neugodno slušati Mumford & Sons dok se, poput kakvih amatera, muče s pjesmom "Someone Saved My Life Tonight", ili Mary J. Blige koja uzaludno i na silu pokušava na jezik r&b-ja prevesti "Seems To Be The Hardest Word".

Prema vlastitom Killersi su nedavno otkrili zagubljeni dragulj s albuma Honky Chateau ("Mona Lisas And Mad Hatters"), i nisu posve razočarali. Začudo i srećom, Coldplay su vrlo dobro iznijeli teret izvrsne "We All Fall In Love Sometimes", a vrhunac albuma – očekivano – pripao je grupi Queens Of The Stone Age koji su epsku baladu "Goodbye Yellow Brick Road" ostavili onakvu kakvom su je zamislili autori davne 1973. na istoimenom albumu.

Ukratko, Revamp i Restoration mogu poslužiti kao dobre lekcije ili pokazne vježbe, koje selekcijom materijala iz zlatnoga doba Eltonova stvaralaštva još jednom osvjetljavaju bogatstvo i raznovrsnost njegovog (i Taupinovog) autorskog rukopisa. No, bez obzira na nekoliko inspirativnih, zabavnih ili poučnih izvedbi, vrijedi stari zaključak: originale je katkada najbolje ostaviti na miru.