Petak, 07.06.2019. 19:52 Napisao 
Merrie Land (Studio 13; 2018.)

Glazba Damona Albarna obilježila je najmanje dvije generacije. S Blurom obilježava devedesete i sudjeluje u takozvanom „The Battle of Brtipop“. Blur pobjeđuje bitku, prodaje 270 000 singlova naspram Oasisovih 220 00, ali izlaskom Oasisovog albuma „(What's the Story?) Morning Glory“ postaje jasno da će izgubiti rat. Onaj kvantitativni, barem.

Svejedno, nasljeđe Blura dragocjenije je od onoga što je Oasis za sobom ostavio jer Albarn i Coxon uvijek su težili ka promjeni i inovaciji. Toj tvrdnji u prilog ide Albarnov sljedeći projekt: Gorillaz. Virtualni bend koji Albarn stvara u suradnji s umjetnikom Jamiejem Hewlettom postaje svjetska senzacija već s prvim spotom. Upravo taj bend možda i najbolje pokazuje Albarnovu sklonost eklekticizmu. Popis suradnika bio bi dulji od ove recenzije, ali evo samo nekolicine: De La Soul, Grace Jones, Ibrahim Ferrer, Mark E. Smith, Andre 3000, Bobby Womack, Danger Mouse, Paul Simonon, Mick Jones, Mos Def, Snoop Dogg i tako dalje. Ovaj kolektiv inteligentno je spajao elektronsku glazbu, pop, hip-hop, dub i sijaset drugih pravaca, i zaista je unikatan bend koji je istovremeno bio umjetnički na visokoj razini i nevjerojatno komercijalno uspješan. Albarnov treći projekt, The Good, the Bad & the Queen svojevrsna je supergrupa. Osim Albarna tu su i maloprije spomenuti Paul Simonon (basist the Clasha, ali tko to ne zna?), Simon Tong (gitarist the Vervea, onaj drugi) i Tony Allen (bubnjar i kum Afrobeata).

Prvi, više nego solidni eponimni album, izbacili su (nekako se čini) davne 2007., u jeku globalne ekonomske krize. Drugi album čekali smo jedanaest godina. Nastaje, nekako prikladno, u doba Brexita. „Merrie Land“ je, kako je jedan kritičar primijetio, idealan soundtrack za napušteni lunapark koji se nalazi na vjetrovitoj obali. Iznimno uspješno evocira slike engleskih obalnih gradića, fish & chipsa i galebova. “And especially from every shire's end of England; the holy blissful martyr for to seek, that them had helped them when they were weak”, citat je kojim započinje album. Citat dolazi iz Chaucerovih „Canterbury Tales“, klasika iz četrnaestog stoljeća u kojem Chaucer ironično bilježi društvene trendove svih slojeva društva, naročito Crkve. Citat se prožima čitavim albumom kao lajtmotiv.

Sam Damon Albarn kaže za album kako je riječ o svojevrsnom nastavku seminalnog Blurovog albuma „Parklife“. I dok su tematski srodni, zvukovno gledano ne mogu biti različitiji. „Merrie Land“ je sonično hodočašće Britanijom, onom mitskom Britanijom koja zapravo možda ni ne postoji. Tekstovi postavljaju mit i stvarnost u jukstapoziciju i više su nalik struji svijesti nego britkim i jasnim tekstovima kakve smo nalazili na albumima poput „Parklife“ ili „Modern Life Is Rubbish“. I dok ćete album nedvojbeno više puta preslušati odmah se primijeti ozbiljan nedostatka singla, pjesme su nekako eterične, nedovoljno usmjerene, što bi se riješilo povećavanjem Allenovih i Tongovih uloga. Psihodelični folk susreće se širokim dijapazonom utjecaja, bas Paula Simonona nježno vas ljulja, orgulje vas hipnotiziraju dok se prepuštate Albarnovoj melankoliji i rezignaciji. Album svakako je testament talentu četvorice već legendarnih glazbenika, ali nedostaje mu fokusiranosti, na trenutke ćete se osjećati kao da slušate jednu dugu pjesmu.

Albarn traži odgovor na pitanje što je Engleska u Brexit periodu, i dok ploča ne daje konkretan odgovor, više je nego jasno da Britanija kakvu kreativni lider ovog benda nije pastoralna, nego više nalik post-industrijskoj pustoši. I više nego solidan album na kojem se trebalo još mrvicu poraditi ne bi li postao odličnim.