Petak, 07.06.2019. 19:42 Napisao 
The Prophet Speaks (Caroline International, 2018)

Najbolja pjesma na novom – netko se potrudio izbrojiti, četrdesetom – studijskom albumu Vana Morrisona je naslovna tema: „The Prophet Speaks“ melankolična je, jazzom obojena balada s karakterističnim misticizmom u ugođaju i izvedbi, puhačima, usnom harmonikom i akustičnom gitarom, izvrsnom melodijom i besprijekornom produkcijom.

Riječ je o autorskoj pjesmi, jednoj od šest u oovoj kolekciji. Njima pripadaju još dvije izvanserijske skladbe u blues („Ain't Gonna Moan No More“) odnosno rhythm and blues ključu („Got To Go Where The Love Is“). Ostatak materijala koji je proizašao iz njegove radionice nije ništa osobito – više je riječ o jazziranim stilskim vježbama nego o pjesmama od kalibra (Love is hard work, baby that's the fact i tome slično).

Ostatak albuma otpada, kao što je to i običaj u slučaju posljednjih Morrisonovih radova – a takvi su se u posljednje vrijeme namnožili – na obrade omiljenih žanrovskih klasika. Riječ je o lijenom, gotovo uvredljivom pristupu vlastitim albumima kakav je bio nezamisliv u vrijeme kad je Morrison stjecao reputaciju jedne od ključnih, zapravo najvećih kantautorskih i pjevačkih osobnosti svoje i ne samo svoje generacije.

Zahvaljujući vrhunskoj pratećoj postavi (Joey DeFrancesco i njegovi ljudi) izvedba je, ponovimo, savršena koliko savršena može biti. Pojedine interpretacije, poput „Gotta Get You Off of My Mind“ Solomona Burkea (i donekle „Dimples“ njegovog pokojnog prijatelja Johna Leeja Hookera), blistaju gotovo adolescentskim zanosom. Druge zvuče rutinski do granice (ne)podnošljivosti -- primjerice, „I Love the Life I Live“ Willieja Dixona gotovo potpuno je uništena vokalnim manirizmima Van The Mana. Business as usual, dakle. Još jedan mjesec, još jedan Morrisonov novi album.