Petak, 24.05.2019. 19:36 Napisao 
Širi ljubav ili šuti (samizdat; 2018.)

Možda ste, šećući se Cvjetnim trgom, naišli na gomilicu veselih i mladih momaka kako sviraju krajnje iskrenu, zaigranu i zabavnu muziku. Svi pjevaju, svi sviraju (uz gitare tu se znaju naći i harmonika, gudači i limeni puhači), svi lupaju po nečemu. Dobro to zvuči. U najmanju ti ruku "pukne" cer na lice.

Zadržali ste se tako, koje tri-četiri pjesme, slušali o njihovoj mladosti koja vas, ako ste stariji, podsjeća i na vašu mladost. Zapravo, na svaku mladost vrijednu življenja. Tu su ljubavi, one blesave i one fatalne, tu je i pankerski prkos, a tu su bome i neka zagrebačka opća mjesta poput nalaženja s ekipom kod Harmice. Mladci koji čine JeboTon je ekipa koja već neko vrijeme svira (ili je svirala) u bendovima poput Spremište, Hren, Lobotomija, Prazna lepinja, Antidepresiv i (bend koji će bilo koji iole pažljiviji pratitelj nove scene u regiji znati) Porto Morto.

U međuvremenu je mladi basist Viktor Slamnig počeo svirati u jednom relativno poznatom zagrebačkom vokalno-instrumentalnom sastavu. Možda ste čuli za njih, bend se zove Pips, Chips & Videoclips. Dakle, JeboTon ansambl svojevrsni je "off" projekt momaka koji je nastao iz jednostavne i nepatvorene želje da se svira i da se zeza i da se, koliko god to naivno i hipijevski smiješno zvučalo, šire ljubav (kao što sam naslov albuma kaže) i veselje. Album je sniman kod Roka Crnića (najpoznatijeg po angažmanu u maloprije spomenutom Porto Morto), a miksali su ga i Roko i sad već skoro pa kultni Hrvoje Nikšić zvan Nikša iz studija Kramasonik.

Cilj? Uhvatiti atmosferu njihovih uličnih svirki. "Širi ljubav ili šuti" sastoji se od trinaest pjesama, tri originalnih, ostalih deset pripada bendovima JeboTon kolektiva, koje rijetko kad (zapravo, u jednoj instanci) traju dulje od tri minute. Napomena: JeboTon ansambl nemojte slušati ako od muzike tražite jedino teške teme i nevjerojatno kompleksne strukture pjesama, izbjegnite album u širokom, ZAISTA ŠIROKOM luku. Muzika na "Širi ljubav ili šuti" bavi se, kao što se dalo naslutiti, kvintesencijalnim trenucima adolescencije i (produžene) post-adolescencije u Zagrebu, ali i općenito post-jugoslavenskom kulturnom području.

Dakle, naići ćemo na skitnje gradom, doček zore pred famoznom Medikom, povratak kući pješice, mamurluk naslagan na dugi niz mamurluka, policijske pretrese, izgubljene ljubavi, izgubljenost u sadašnjosti i zabrinutost zbog budućnosti, sjećanja na prijatelje kojih više nema i sve stvari koje vas podsjećaju zašto je dobro biti mlad i okružen čudesima. Kompozicije su im jednostavne, tu su gitare, udaraljke i zborsko pjevanje kao najistureniji elementi pjesama, zatim gudači i limeni puhači koji jako dobro podebljaju svaku pjesmu i u konačnici Slamnigov bas koji sve to nekako drži skupa.

Album spaja više poetika, gdje je svaki bend jedan vektor, a album i pjesma koje taj album čine niz su vektora koji su samo na površini raznorodni. Spaja ih ono najbitnije: nekoliko dobrih priča i nekoliko dobrih ljudi, ljudi čiji je cilj zabavljati se, usput zabaviti vas i dobro se zafrkavati.