Petak, 24.05.2019. 19:31 Napisao 
I Loved You at Your Darkest (Nuclear Blast, 2018.)

Behemoth je oduvijek bio konzinstentan metal bend, a u toj kategoriji su mogli i ostati da su odlučili nastaviti hodati po vodi do kraja svoje karijere. Umjesto toga, nakon petogodišnjeg odsustva tijekom kojega se frontman Nergal borio sa teškim oblikom leukemije, vratili su se prije četiri godine sa instant-klasikom, The Satanist.

Ono što je kod Behemotha oduvijek bilo najinteresantnije jest začuđujući spoj šunda i smrtno-ozbiljne lirske tematike. Nergal piše pjesme o životu i smrti, bogu i religiji, granicama dobroga i zla, ali njegovi aranžmani i melodije često graniče sa klišejem i osjećajem kojega možete imati dok slušate novi album Weezera o surfanju i upucavanju curama u Californiji. Sveukupno, to čini Behemoth začuđujuće zabavnim bendom, unatoč tome što je, površinski barem, njihova niša u domeni black/death metala. Za razliku od rodonačelnika njihovog žanra, poput norveških kultnih bendova Emperor, Burzum ili Mayhem, Behemoth ne morate slušati u strogo kontroliranim uvjetima - ne morate biti mentalno i fizički spremni na lavinu podivljalih inkantacija, urlika i nemilosrdnih blast beat bubnjeva.

To naravno ne znači da je Behemoth bend koji se ne mora shvatiti ozbiljno. Uostalom, riječ je o bendu čiji frontman citira duh Dioniza - "boga ekstaze i kaosa, izvora čistog užitka koji dopire dalje od lažnih binarnosti poput zlo/dobro, život/smrt ili ljubav/mržnja". Specifikum Behemotha, razlog zašto su i dalje toliko bitni u nevjerojatno kreativno plodnom razdoblju suvremenog metala, za mene bar, leži u toj kontradikciji - Behemoth želi da ih jako ozbiljno shvatite, ali vam pruža glazbu koju možete pustiti na tulumu useljenja. I Loved You at Your Darkest ne predstavlja iznimku. Behemoth je i dalje jedan od dinamičnijih bendova suvremene metal scene, a to se na novom albumu i nastavlja. Poljaci koriste puhačke instrumente, gudače, a pjesme imaju puno prostora za disanje. Kompozicijski, I Loved You at Your Darkest predstavlja remek-djelo sekvenciranja pjesama. Sve je na svome mjestu, poput akustičnog refrena na Ecclesia Diabolica Catholica ili nezaustavljivih bubnjeva na Bartzabel.

Četiri godine nakon svog magnum opusa i remek-djela, Behemoth se vratio na najbolji mogući način - izbacivši album koji ne pokušava nadmašiti The Satanista (što ionako vjerojatno nije moguće) nego nastoji uokviriti i nadograditi već istančani stilski izračaj jednog od najboljih metal bendova današnjice.