Petak, 24.05.2019. 19:03 Napisao 
Back Roads and Abandoned Motels (Legacy / Menart, 2018.)

Americana? Alt-country? Country-rock? Nemoguće je pronaći slikovitiju manifestaciju tih žanrova od sadržaja albuma Hollywood Town Hall i Tomorrow The Green Grass koji su ranih (i srednjih) devedesetih potpisali The Jayhawks. U to vrijeme nije ih uništio ni odlazak iz postave Marka Olsona, suosnivača i jednog od dva ključna člana.

Kad je bend preuzeo Gary Louris, njihova zlosretna karijera nastavljena je izvrsnim albumom Sound of Lies (1997), no onda su nekako posustali iako su, primjerice, Rainy Day Music (2003) i pretposljednji Paging Mr. Proust (2016) nakrcani gotovo školskim primjerima nadahnutog autorskog rukopisa stare škole – negdje između Neila Younga, Grama Parsonsa, Beatlesa iz poznije etape i countryficiranih Stonesa iz faze albuma Sticky Fingers. Iako su nedavno primijećeni kao prateći sastav Rayu Daviesu na (ne osobito uspješnoj) dvodijelnoj albumskoj misiji Americana (a kako drugačije?), te Americana Act II, ništa ne može ukazati na njihovu snagu bolje od njih samih.

Snimljen u samo dva sessiona, Back Roads and Abandoned Motels koncipiran je – uz dvije iznimke – od pjesama koje je Louris ranije (su)potpisao za druge izvođače – u rasponu od Dixie Chicks i Jakoba Dylana do manje poznate ali preporučljive nešvilske country-rock grupe The Wild Feathers. Aranžirana kao savršeno elegantni country-soul stare škole, uvodna "Come Cryin' To Me" (izvorno uvrštena na prvijenac Natalie Maines, Mother) zvuči kao blaga stilska diverzija; njezinu lepršavost ovdje pojačava sugestivan vokal klavijaturistice Karen Grotberg.

No, već ih je iduća, "Everybody Knows" (ovoga puta s ploče Dixie Chicks Taking The Long Way) zatekla na poznatom terenu, uz perfektne vokalne harmonije i opuštenu sjetu karakterističnu za radove grupe Poco i ranih Eaglesa. Vrhunac albuma je neodoljiva, savršeno konstruirana, hipersenzibilna balada o svršetku "Gonna Be A Darkness" koju je Louris napisao s Jakobom Dylanom za seriju True Blood. Mjesto za mikrofonom Louris je u dva navrata prepustio i bubnjaru Timu O'Reaganu, što je pojačalo okus demokratičnosti grupe, ne narušivši (upravo suprotno!) homogenost i konzistentnost – kako izvedbenu, tako i autorsku.