Utorak, 14.05.2019. 17:45 Napisao 
Beton (Dirty Old Label; 2018.)

Kandžija se u posljednjih nekoliko godina etablirao kao jedan od najboljih MC-a regionalne scene. Slavonski reper vrstan je freestyler, duhovit stihoklepac koji bez pretjeranih jezičnih vratolomija prenosi jasnu poruku, a dodatkom sjajnog Toxare (lako staviti Berlin, London ili Zagreb na muzičku kartu ali Toxara je označio Donji Miholjac na toj karti) i fenomenalnog pratećeg benda Golih žena zacementirao je svoj status kao jednog od najvećih festivalskih piromana.

Na novom albumu, "Beton", nema Golih žena, doduše. Sniman je u garaži bez ikakve izolacije, bilokakve izolacije osim betonskih zidova, to jest. Za izvrsne beatove pobrinuli su se legendarni producent Koolade, Sett iz Kranškvestera te Siky i Darkan iz Golih žena, a to je sve rezultiralo finom kombinacijom hrvatskog old schoola (recimo na pjesmi "Trube") i tvrđih, prljavijih, trapom nadahnutih pozadina (većina albuma). Shot iz elementala krivac je za sjajan mix i master. Kroz nešto više od pola sata, Kandžija uz pomoć tek nekolicine gostiju (između ostalih i Kandžijina ekipa s basketa) pokazuje svu raskoš svog talenta.

Autoironični Hamdija (kako ga Toxara često zove na pozornici) ne ostaje nikome dužan, ponajmanje sebi. Proziva kvazi-geto gangstere, Instagram influencere, selfie kulturu, istaknut će sve trope odrastanja u Slavoniji, a dere i po licemjerju svijeta slavnih i glamura tako da ćemo naići i na stihove: "pola svijete gladuje, al' Pharell Williams nek' nam je happy". Na albumu najviše se ističu pjesme "Sanjam" koja ima jedan od najboljih beatova na koje sjajno sjeda vokal glumice i pjevačice Ivane Rushaidat, zatim maloprije spomenuta "Truba" gdje nailazimo na shout out legendarnom trubaču Igoru Pavlici. Kandžijino provlačenje hrane kroz pjesme (jasno, kruv, mast, paprika i fiš) nastavlja se na pjesmi "Grah" gdje Kandžija rafalno ispaljuje verse za verseom samo kako bi sam sebe sasjekao upadicom: "kako brzo repa", na što odgovara s: "bla bla, znam".

Album obiluje humorom, pamtljivim momentima i relativno nesuvislim, ali zabavnim socijalnim i političkim komentarom. Upravo taj nedostatak koherencije je ono što Kandžiju čini Kandžijom, ali ipak se ne možete oteti dojmu da bi pokoji žešći start, onaj s očitom namjerom da se zaradi žuti karton, sjajno legao ploči. Da citiram kolegu Ivana Laića: "bista je tu, dajte mu trg", ili barem park gdje će slavonska punk i hip hop scena moći u miru pijuckati. I raditi ostale stvari.