Ponedjeljak, 13.05.2019. 17:52 Napisao 
Beyondless (Matador; 2018.)

Kad se danski noise punk bend ukazao na sceni svojim (očito) bučnim, kaotičnim i popriličnom briljantnim debitantskim albumom "New Brigade" (2011.) rijetko tko bi predvidio da će se bend razviti u ovakvom pravcu. "New Brigade" bio je ugodno iznenađenje u svijetu rock & rolla zbog svih kvaliteta zbog kojih je mnogima bio neslušljiv. Bio je neispoliran, intenzivan, silovit i uhu često neugodan.

Ono što je bilo najinteresantnije je činjenica što nije bila riječ o čistom punk rock/noise punk zvuku, nego što su mladići bez problema u jednadžbu uveli mrak gotha, sklonost eksperimentu post-punka i divljaštvo hardcorea. Na sljedećem, "You're Nothing" (2013.) uspjeli su zadržati svu žestinu i agresiju koja ih je činila svježim i zanimljivim bendom, ali su svejedno aranžmanski napredovali, tim dokazujući da nisu tek one-trick pony, to jest da su u stanju rasti. Nitko, doduše, mislim da nije očekivao nagli skok koji je uslijedio na "Plowing Into the Field of Love" (2014.). Momci kao da su čitali mnogo poststrukturalizma (naročito Lacana), psihoanalize (opet, Lacan) i Nietzschea, a zatim su umjesto noise punk albuma odlučili pomiješati country, supijano sviranje klavira, trube a la Morricone, općenito post-punk u maniri Birthday Party i The Fall te eklektičnost bendova poput Nick Cave & Bad Seeds i Cul de Sac. Naročito Cul de Sac. Iceage je trećim albumom pokazao da se u maniri najboljih punk rock bendova nemaju namjeru prestati mijenjati. Neki su ih odbacivale kao pretenciozne i nadobudne klince koji stvaraju neslušljivu muziku koju slušaju samo drugi umišljeni i pretenciozni klinci. Ja kažem "neka". Nakon četiri godine diskografske pauze i drugih projekata frontmena Eliasa Bendera Rønnefelta, Iceage se vraćaju s najhrabrijim albumom u dosadašnjoj karijeri.

Što se u četiri godine promijenilo? Rønnefeltov glas i dalje dominira i, kao na prethodniku, više nije riječ o nabrijanom pankerskom urlanju koliko skoro pa nerazgovijetnom i izmučenom otezanju (ponekad podsjeća na hladnijeg, ciničnijeg Shanea MacGowana), a aranžmani su još luđi, gitare i ugođaj još raštimaniji i rasklimaniji nego na "Plowing Into the Field of Love".

Otvaraju s antiratnom "Hurrah", pjesmom ništa manje suptilne od rafalne paljbe strojnice, a tako i zvuči , gitare na momente podsjećaju na ulickanije New York Dollse u Johnny Thunders eri, a Elias mantra: "I can't stop killing/and we'll never stop killing/and we shouldn't stop killing/hurrah". Nimalo suptilno, ali dobro zvuči pa koga briga? Na soul punk kompoziciji "Pain Killer" pridružuje mu se njegova djevojka Sky Ferreira. Uvod s pamtljivom brass sekcijom definitivno vuče na Motown, a zatim se krenu ispreplitati lijeni vokali Ferreire i Rønnefelta. Odmah vam je jasno da je "Beyondless" mnogo vibrantnija ploča od prethodnika koji je uglavnom bio u tamnim, zagasitim bojama. Središnja točka albuma svakako je najavni singl "Catch It" (koji nema apsolutno nikakve odlike singla ili konvencionalne pop pjesme), pjesma koja podsjeća na drone Swansa. Hipnotična je, psihodelična, sporo izgara, a onda na pred kraj kreće psihotična paljba prije negoli opet prikoči i vrati se u zakucavanje i lijeni cvilež. "Thieves Like Us" kotrlja se i priziva utjecaje countryja dok "Showtime", jedna od najboljih pjesama na albumu, ima atmosferični saksofon, moćni, repetitivni bas, a u jednom trenutku prelazi u vodvilj i cabaret koji podsjeća na Toma Waitsa. Nitko trenutno ne radi muziku poput ovih mladih Danaca.

Što više reći o bendu koji legendarni Richard Hell obožava, a za koji Iggy Pop kaže kako su trenutno jedini bend koji zvuči opasno?