Četvrtak, 04.04.2019. 16:27 Napisao 
Sno Sna (Vox project, Moonlee Records; 2017.)

Kad je Ivan Ščapec (nadalje: Ivča) to jest Seine 2016. osvojio Demofest bješe jasno: Seine će konačno izdati punokrvni LP. Ivčine glazbene putešestvije kreću prije deset godina, s (nažalost upokojenim) noise sastavom Vlasta Popić i podosta mekšim, ali jednako otkačenim i eksperimentalnim projektom akustičnog, kantautorskog predznaka, Seine.

U oba je slučaja demonstrirao svoje izvanserijske stihoklepačke kapacitete, svoju sklonost eksperimentu i ustrajnost pred čestim izljevima cinizma. Vlasta Popić nakon fenomenalnog albuma "Kvadrat" odlazi u penziju, a Ivča se odlučuje u potpunosti posvetiti Seineu. Na bubnju mu se pridružuje suborac iz Vlaste, Dimitrije Mekotanović (Petrović) zvan Mišo, a na basu je Lepi Bole oliti Boško Miljušković (iz Straight Mickey & the Boyz). Odmah da kažem, Seine nije bend za svakoga, Ivčina boja glasa nekima će, poput vokala njegovog druga Denisa Kataneca, ići na živce, drugima će pak problem predstavljati nesvakidašnji aranžmani i sklonost repeticiji. Možda je zgodno napomenuti kako publiku na nastupima grupe Seine čine uglavnom, bez ikakve elitističke primisli, drugi izvođači, umjetnici i ostali frikovi koji sačinjavaju neku vrstu kulturnog podzemlja.

Materijal albuma "Sno Sna" provodi gotovo dvije godine u inkubatoru, a rezultat je jedno najkvalitetnijih ovogodišnjih izdanja u "regionu". Album je najavljen s tri singla. Prvi, "Kritika čistog razuma" iznimno dobro demonstrira Ivčinu sposobnost da napiše inteligentan tekst s pokojom, još inteligentnijom poskočicom (u ovom slučaju su to stihovi "moral se ne mora, ali potreba se treba"). Nakon lagane, akustične polovice pjesme bend uranja u rasklimano finale koje podsjeća na Radiohead tamo negdje u drugoj polovici devedesetih. Drugi je singl bio pjesma "Šilo". Odličan beat, trzava gitara, snažan groove na basu i Ivčin visoki vokal te pametan tekst predstavljaju jedan od vrhunaca ovog odličnog albuma, a posljednji singl bio je pjesma "Ko" koja će zasigurno biti favorit publike prilikom nastupa uživo.

Seine na "Sno Sna" prelazi iz melankolije u psihozu, iz mekoga i nježnoga u neobuzdano u roku od sekunde. Tekstovi sjajno ilustriraju autorovu gotovo pa shizoidnu poziciju, od moćne "Privatno tijelo" gdje Ivča broji posljednje dane bez nje do "Svog" koju krasi gotovo pa plemensko bubnjanje i mantrično ponavljanje teksta. "Bubamara" (na kojoj na klarinetu gostiju Brane Norac) razbija dramatičnost svojom naizgled dječjom melodijom i otkačenim tekstom, a a capella kompozicija "Janko" posuđuje melos hrvatskih i srpskih narodnih napjeva te niže scene o zloporabi heroina. Posljednja, najprijemčivija, "Ljubav", dirljiva je i nježna numera koja je ujedno najbliže što Seine dolazi popu i klasičnom komponiranju.

Ovaj album osjećajna je odiseja koja će vas provesti kroz najmanje desetak mentalnih stanja. Pitanje je jeste li se u stanju prepustiti.