Utorak, 02.04.2019. 19:05 Napisao 
Lilies (PIAS, 2017)

Željela sam snimiti album uz čiju se glazbu može sanjati – a da bi se to postiglo, potreban je prostor, jednom je Melanie De Biasio objasnila svoju umjetničku strategiju, pod "prostorom" podrazumijevajući onu specifičnu širinu, ugođajnost i ambijent.

Tridesetdevetogodišnja belgijska pjevačica, skladateljica i flautistica Melanie De Biasio diplomirala je na konzervatoriju u Briselu. No unatoč formalnoj glazbenoj naobrazbi njezina su ishodišta mnogo više u soulu, jazzu, bluesu, te u modernim kantautorskim i (dijelom) eksperimentalnim formama.

Popis njezinih utjecaja uključuje raznovrsna imena iz bliže i udaljenije glazbene prošlosti: od suvremene rock avangarde Franka Zappe, čikaškog soula Curtisa Mayfielda i opusa Jimija Hendrixa, do jazz stilistica Abbey Lincoln i Nine Simone (s kojom je najčešće uspoređuju).

Pažnju šire publike De Biasio je privukla albumom No Deal (koji je 2013. objavila za nezavisnu diskografsku kuću Play It Again Sam). Ako je njegov sadržaj savršena ilustracija autoričine eklektične autorske i izvođačke estetike, sličan se zaključak može izvesti i iz njezinog novog, ponešto drugačijeg izdanja Lilies.

Album je snimljen u Briselu (i djelomično u Parizu) u kućnoj produkciji, uz asistenciju jazz multiinstrumentalista Pascala Paulusa. Izvedba je minimalistička, a pjesme oslobođene suvišnih aranžmanskih ukrasa. Zvučna slika je zatamnjena, svedena na osnovne konture i usredotočena na emotivni iskaz pojedine skladbe.

"Mogla sam iskoristiti pogodnosti i raskoš velikoga studija," pojasnila je, "ali nisam to željela. Upravo suprotno – željela sam se vratiti kreativnim ishodištima, uz pomoć najjednostavnijeg materijala. Radila sam u tamnoj prostoriji, bez svjetla – niste bili svjesni je li vani dan ili noć. Bilo je veoma neudobno, ali u takvim uvjetima osjećala sam veću stvaralačku slobodu."

Rezultat je još jedan osebujan rad, lišen ustupaka i kompromisa, kao da je snimljen za sebe, u terapeutsku svrhu. No, svaki slušatelj koji joj se priključi u tom mučnom, emotivno pročišćavajućem procesu mogao bi profitirati i to na dulji rok: unatoč manjku prohodnosti, Lilies je snažan stejtment, komad poslijeponoćnog sanjarenja, ali ne uvijek ugodnog u konvencionalnom smislu pojma. Jazz noir? Više od toga.