Četvrtak, 09.11.2017. 20:40 Napisao 
Piše nam se dobro (više manje zauvijek, Gezellig Records; 2017.)

Nije tajna da se klupska i (sup)kulturna scena Zagreba i Beograda vole. Tome svjedoče neprestana gostovanja, zajednički koncerti i čitanja, kolaboracije, konstantna podrška i, najbitnije, kritika. Možda je u pitanju romantiziranje, ali s obzirom na to da iz prve ruke promatram novu regionalnu scenu tj. trenutnu mladenačku življenu kulturu, rekao bih da stvari zaista tako stoje.

Od Šarla Akrobate, Idola, EKV-a, Partibrejkersa, Električnog Orgazma, Koje i njegove Discipline Kičme te Jarbola od starijih, do Repetitora, Petrola, Ti (iako su Ilija i Trajče po nacionalnosti Makedonci, ali bend nastaje u Beogradu) i Artan Lili od novijih uzdanica, beogradski su bendovi uvijek dobro prolazili u Zagrebu i manje ili više u cijeloj Hrvatskoj. Crvi su najnovija uzdanica iako de facto postoje od konca 2007.

Učestale izmjene članova benda (u jednom trenutku je Boris Vlastelica iz Repetitora svirao u Crvima) zasigurno nisu pridonosile stabilizaciji, konsolidaciji zvuka i, dakako, izbacivanju albuma.

Nešto manje od deset godina od osnutka konačno dolazi i do toga. Crvi izdaju svoj, odmah ću to reći, i više nego solidan prvijenac na mladom hrvatskom labelu više manje zauvijek i američkom Gezellig Records. Crve sam imao prilike čuti prošle godine u zagrebačkom Klubu. Mračni, trzavi, američki zvuk nadahnutom alt i noise rockom devedesetih ostavio je pozitivan utisak na malobrojnu publiku i otvorio mogućnost rađanja nove ljubavi.

Album "Piše nam se dobro“ fenomenalno opisuje mentalno stanje mlade osobe ili osobe na pragu odraslosti u ovo doba, u ovom danom prostoru. Anksioznost, panika, opći pesimizam, izgubljenost, razočaranost i stremljenje kakvoj-takvoj stabilnosti neke su od temeljnih tematskih preokupacija ovog albuma i na lirskom planu zaista sve šljaka. Na razini zvuka stvar je mnogo bolja. U redu, za svaku pjesmu možete točno reći koji su im bili utjecaji, ali iskreno ne vidim ništa loše u tome. Nije riječ o derivativnosti ili epigonstvu nego o čistom oduševljenju određenim soničnim krajolicima.

Crvi jednostavno ne bi mogli nikako drugačije zvučati, a da cijela priča nekako ima smisla. Od pjesme "Propast“ (uvjerljivo najjača na albumu) koja neodoljivo podsjeća na otkačenost i šlamperaj Pavementa i čija mi je strofa i refren postao novi credo, do trzavosti, nervoze i pamtljivih gitarističkih hookova i feelova a la Sonic Youth na pjesmi "Mesec i more“, album nema nijednu slabu točku. Zlokobnost pjesme "Sestra, majka, ja“ završava kakofonijom i iskonskim urlikom, a "Lažem i kradem“ je snažno čekićanje i najbliža je hitu (uz "Propast“). Sedam (osma je bonus live verzija pjesme "Sestra, majka, ja“) dobro aranžiranih, čvrstih i pametnih pjesama. Novoj se glazbenoj sceni i dalje dobro piše.