Nedjelja, 13.08.2017. 14:16 Napisao 
Near to the Wild Heart of Life (Anti, 2016.)

Kanadski gitara-bubanj, punk-klasični rock duo Japandroids (Brian King, David Prowse) uzeli su petogodišnju diskografsku pauzu nakon objavljivanja veoma solidnog i veoma hvaljenog albuma "Celebration Rock", vitalnog i ekstatičnog paketa od osam pjesama koji je unatoč svojim unutrašnjim ograničenjima i proturječjima kao cjelina svejedno funkcionirao neočekivano dorečeno i korektno.

I evo ih sada natrag s novim albumom "Near to the Wild Heart of Life, u sada za ovaj bend već standardnom formatu od osam pjesama, koji, međutim, ne predstavlja uvjerljivo estetsko opravdanje mirovanja koje je trajalo pola desetljeća.

Jer, u odnosu na prije pet godina, Japandroids su danas konceptualno i poetički samo nominalno pismeniji bend, kompozicijski su nešto kompleksniji, zvučno ambiciozniji i svjetonazorski podjednako bedasti i smušeni.

Naslov albuma ( i prve pjesme) pokupljen je iz četvrtog poglavlja Joyceovog "Portreta umjetnika u mladosti" i cijela stvar doista počinje barem donekle džojsovski. Uvodna "Near to the Wild Heart of Life" uvjerljiv je punk komad čijem specifično modernom motivu bijega sa sela u grad i pripadajućoj egzistencijalnoj okladi na sve ili ništa, doduše, ne bi škodila doza tematske i kontekstualne adaptacije na suvremenost, dok je iduća "North East South West" sasvim prihvatljiva autobiografska oda transformativnim učincima prakse putovanja. Međutim, iduću su pjesmu, i to mrtvi-ozbiljni, naslovili "True Love and Free Life of Free Will", što je podjednako ozbiljno upozorenje kako je od ostatka albuma bolje ne očekivati previše.

Stilski, slobodan pad koji slijedi obilježen je stidljivim približavanjem Japandroidsa zvučnoj širokokutnosti jednog Brucea Springsteena ili Toma Pettyja, kao i formalno slabo motiviranim brušenjem rubova zvučne slike uz pomoć sintesajzera ("Arc of a Bar"), dok je njihov siromašni tematski repertoar metafizičkih rokerskih motiva „produžen“ s mjestimičnim izljevima žudnje za mirnijim i sređenijim načinima života ("Midnight to Morning", "No Known Drink or Drug").

U posljednjoj stvari na albumu "In a Body Like a Grave", pak, imaju stih "school will deepen debt" kojeg još u istoj strofi uspiju poklopiti s "just the way it is/and way it's always been". A to je samo jedna u nizu zgodnih ilustracija kako ćemo u periodu produženih adolescencija i proliferacije bendova čiji članovi takve adolescencije žive i o njima pjevaju, na pravu stvar očito trebati pričekati još neko vrijeme.