Nedjelja, 13.08.2017. 09:16 Napisao 
Semper Femina (More Alarming, 2017)

S glazbom koja je istovremeno introspektivna, rafinirana i "promišljajuća", Laura Marling je u posljednjih desetak godina pomogla definirati žensko kantautorsko pismo. Počelo je u veljači 2008., s debijem Alas I Cannot Swim, hiperemocionalnim djelcem lišenim patetike koje je nominirano za prestižnu Mercury Music Prize, a dočekano s dužnom pažnjom kritike i neo-folk publike, željne modernih nasljednica Leonarda Cohena, Joni Mitchell i drugih začetnica i začetnica ispovjedne autorske akustike.

Od tada do danas snimila je još pet albuma, uključujući novi, Semper Femina koji se – lako je naslutiti iz latinskog naslova ("Uvijek žena") – bavi specifičnim osjećajima i specifičnim ženskim pitanjem, iz posve intimnog autoričinog kuta. Dulji boravak u Sjedinjenim Državama i brojni nastupi učinili su je ambicioznijom i čvršćom, ali – u autorskom smislu – ne i manje delikatnom. Album Semper Femina zadržao je sve njezine ranije odlike, a konceptualni dizajn učvrstio je njezin tematski fokus.

Većina pjesama upućuje na autorefleksivne postupke utisnute u brazdama ranih albuma Joni Mitchell poput Blue ili Ladies of The Canyon – dakako, uz nužni update u smislu novog vremena i specifičnog mjesta (bez obzira o kojoj strani Oceana je riječ). Prema njezinim riječima, početna ideja bila je pisati o ženi iz perspektive muškarca, ali je postupno odustala i kreirala niz opservacija iz ženskog kuta gledanja.

Rezultat je zbirka od devet skladbi koje su učvrstile njezin ionako velik i postojan ugled među publikom i kritikom. Pjesme poput "Next Time" (suptilno obogaćene gudačima) ili pak elektrizirane balade "Nothing, Not "Really" plod su velikih ideja i znanja o tome kako ih provesti u život.

Zapetljane emotivne životne spone teško je razmrsiti, ali Marling je, poput većine njezinih uzora i heroina, sigurna barem u jednu stvar: kako svoje dvojbe i nedoumice artikulirati u vrhunsku, zanimljivu ili barem pristojnu kantautorsku glazbu.