Petak, 11.08.2017. 07:05 Napisao 
Devil Music (Sacred Bones Records; 2016.)

Bruklinski noise/punk sastav The Men od 2010. (od albuma „Immaculada“) izbace jedan album godišnje. 2015. nisu. Fanove je uhvatila panika. Je li zbog toga što su se na "Open Your Heart" iz 2012. i "New Moon" iz 2013. zaigrali s country, americana i folk utjecajima, ili zbog toga što su se na "Tomorrow's Hits" iz 2014. pak pomamili za Springsteenom i Stonesima (iako se mogu čuti i natruhe Stoogesa u "Fun House" fazi“)?

Možda je u pitanju jednostavno bila iscrpljenost? Nebitno. U septembru 2016. najavili su da će im uskoro, točnije za dva mjeseca, izaći novi album pomalo simptomatičnog naslova, "Devil Music".

Što je, dakle, đavolja glazba? Hoće li album biti ogoljeni delta bluz, dekadentni i rapsodični stadionski rokenrol u koji se vaš stric i dalje kune, ili možda britki i mračni post-punk na čijem su tragu, barem ovih dana, Savages? Ništa od toga, nula bodova.

"Devil Music" predstavlja još jedan okret za 180 stupnjeva, povratak bučnim, rastrzanim korijenima kakve smo zadnji put čuli na "Leave Home" (2011.). I dok su za vrijeme njihovim ranih jadi najviše otkidali na njujoršku avangardu i punk rock, na "Devil Music" oduševljavaju se pravom đavoljom glazbom: Motörheadom i Black Sabbathom, a bome i proto-punkom Stoogesa i MC5. To znači da je produkcija prljava, neisproducirana, da je ploča mjestimice nekoherentna, kakofonična i nimalo prijemčiva, da vokali uglavnom nisu razumljivi, i da glavnu riječ vode rif i distorzija. Neke će razočarati povratak ogoljenim korijenima, ali opet, albumu "Devil Music" nedostaje art dimenzija koju su, primjerice, imali na maloprije spomenutom "Leave Home".

Album traje nešto manje od trideset i pet minuta i ostavlja dojam da je nastao u dva-tri dana. Mislim to na najbolji mogući način. Pjesme poput "Hit the Ground" zbog saksofona i rastrzanosti zazivaju Iggyja i Stoogese dok a Perro, jedan od vokala, urla kako ne traži spasenje i kako on nije ta vrsta čovjeka. Prve tri pjesme, doduše, direktnije su, fuzzom obilježene garage rock kompozicije koje evociraju svirku u zapišanom, pivom natopljenom podrumu.

"Violate" ne bježi od zazivanja Sabbatha, dapače, zbog monotilnog rifa i frenetičnosti inzistira na tome. Predzadnja pjesma, "Gun", nudi nam kratki predah, a završnu, "Fire", lansira još jedan snažan rif a la Iommi, a cijela priča završava u paklenom, devastiranom krajoliku iako vokal očajnički zaziva Isusa Krista.

Đavolja muzika, uistinu. Dodati pola zvjezdice ako ste ljubitelj kaotičnih i glasnih albuma. Ja, recimo, jesam. Slava Sotoni.