Petak, 11.08.2017. 06:51 Napisao 
Prisioner (Blue Note Records, 2017.)

Američka alt-country grupa American Aquarium napisala je na svom vrlo dobrom albumu "Burn.Flicker.Die" iz 2012. pjesmu "Jacksonville". Pjesma je to o gradu u Sjevernoj Karolini, koja o njemu priča priču karakterističnu i za mnoge manje slične gradove diljem Sjedinjenih Država.

Grad iz kojeg stanovnici žele pobjeći, ali više kao da bi htjeli tako pobjeći od samih sebe.

"I think I'll spend the rest of my days with poison in my veins
And keep living the lie that Rock n Roll is alive
That things are gonna change"


Upravo u Jacksonvilleu rođen je i Ryan Adams, jedan od najpoznatijih rock and roll trubadura moderne ere. On možda je s vremenom napustio Jacksonville i krenuo istočno, vraćajući se povremeno suočiti s demonima. Stvari se ipak za njega, kao i u pjesmi, nisu promijenile. Adams se nakon osam godina veze i naknadnog braka rastao od glumice Mandy Moore, a razlaz je bio proces koji ga je ponovno natjerao da skine masku naizgled napokon umirenog čovjeka koju je nosio proteklih par godina. Rezultat tog "užasnog i ponižavajućeg" razlaza je "Prisoner", njegov prvi autorski materijal još od onog EP-a "1984" iz 2014.

Naslov simptomatičnog imena sugerira sve ono što bi i letimični poznavatelj Adamsovog opusa očekivao od njegovog albuma napisanog povodom ovakvog događaja. Adams je ponovno zatvorenik, robijaš svog defetizma, usamljenosti i beznađa, katarzično prikazanog na ovih dvanaest stvari. Međutim, dok je shvatljivo da je tuga i potisnuti razočaravajući bijes Adamsovo najjače kreativno oružje, postavlja se pitanje kada autor dolazi u opasnost od gubitka autentičnosti. U prijevodu, "Prisoner" opasno tematski preslikava identičnu atmosferu koju je otprilike imao na "29" ili "Love is Hell", dok slične komponente i odrednice – pogotovo u stihoklepstvu, nešto manje u aranžerskom smislu – primjećujemo i na kultnom "Heartbreakeru".

ryan adams prisoner stage

U prijevodu, Adams ne samo da bi mogao postati zatvorenik svog očito uzdrmanog emotivnog stanja, već pleše na rubu repeticije i u određenoj mjeri karikaturalnosti samog sebe. Ipak, "Prisoner" još drži decentnu razinu, dovoljnu da ga drži na onoj strani ruba na kojoj i ako padne, može se dočekati sigurno. A pad ga nesumnjivo čeka, u privatnom životu; to je uostalom i cijela poanta albuma.

Od otvarajuće "Do You Still Love Me?" do posljednje "We Dissapear“ lajtmotiv je jedan i samo jedan: propala ljubav. U klasičnim aranžmanima Ryan Adams preispituje gdje je zapravo pošlo po zlu, s dijapazonom razmišljanja koji kreću od samokritike (I swear I wasn't lonely when I met you, girl /But I was so bored, I was so bored) pa do otvorenog koketiranja s ponovnim raspadom sistema, još jednim u njegovom životu. Zanimljivo, iako nema dokaza o jasnoj paraleli, njegova "Outbound Train" ne asocira samo naslovom na Springsteenovu "Downbound Train", ali Adams ipak na emotivnoj i ekspresivnoj razini funkcionira na potpuno drugačijem načinu od Bossa – iako je tema ista. Također nije slučajno da na uvodnoj "Do You Still Love Me" postavlja isto pitanje kao i u "Amy", napisanoj prije više od sedamnaest godina.

"Prisoner" je album koji neće razočarati njegove dugogodišnje pobornike, te je ujedno i dobar materijal za privlačenje neke nove generacije fanova, željnih tribute albuma i soundtrackova vlastitim emotivnim previranjima i razilaženjima. "Prisoner" je tu kudikamo bolji od primjerice "Rock n Rolla", ali upravo tu dolazimo i do poante: s kultnim albumima poput "Heartbreaker", sve ostalo zvuči kao reciklaža samog sebe.

Naravno, u pjesničku i autorsku slobodu nemamo pravo zadiranja, pogotovo u ovako iskrenim okvirima kakve raspisuje Adams, ali snažan je dojam da je ovo već sve poslušano, kao i da su sve suze već isplakane u samoći praznih zidova kuće.