Nedjelja, 19.02.2017. 13:41 Napisao 
Who Can I Be Now? (1974-1976) (Parlophone, 2016.)

Neposredno prije smrti Bowie je, uz ostalo, radio i na pripremi reizdanja nekih ključnih radova iz najkreativnijeg razdoblja svoje prošlosti. A jedna – i to važna – faza na njegovu razvojnom putu bila je soul etapa, obilježena albumima iz sredine 70-ih, Young Americans i (u nešto manjoj mjeri) onim idućim, Station To Station.

Naime, iz arhive je napokon izvađen album koji nikada ranije, sve do sada, u cjelovitom obliku nije predstavljen publici. Riječ je o Bowieju koji je potpuno uronjen u američku soul glazbu i iz kojeg je nastao Young Americans.


Sve to sada je dio opsežnog box seta Who Can I Be Now? (1974-1976) koji, osim redovnih studijskih ostvarenja iz tog razdoblja, sadrži i neformalni koncertni album Live Nassau Coliseum, te kolekciju B strana i singl-verzija poznatih pjesama iz sredine 1970-ih pod naslovom Re: Call 2.

No, okosnicu svega čini Bowiejeva r'n'b priča. U svibnju 1974., nakon što je definitivno pokopao Ziggyja, Bowie objavljuje sumoran, zgusnut, apokaliptični rock album Diamond Dogs ("Ovo nije rock and roll, ovo je genocid!“) i odlazi na promotivnu turneju po Sjedinjenim Državama. Njegov interes za soul, koji je u sebi nosio od adolescentskih dana,  kulminira upravo tada i ondje.

Stoga nije čudno da su prve snimke Bowieja kao soul pjevača i skladatelja zabilježene na mjestu koje mu je pružalo najviše inspiracije: u Philadelphiji, u studiju Sigma Sound, u pauzama tijekom Diamond Dogs turneje.

David Bowie
The Gouster
(izgubljeni album u novom Bowiejevom box setu)
Ocjena: 3,5/5
(Parlophone, 2016.)

Ondje je nastao album koji se trebao pojaviti pod naslovom The Gouster, koji je snimljen pa napušten jer je Bowie kasnije s Johnom Lennonom odlučio surađivati na dvije pjesme – "Fame“ i (začudo, posve nenadahnutoj) "Across The Universe“ (Lennonovoj skladbi iz opusa Beatlesa). I tako je, umjesto da objavi već zaokruženi Gouster, Bowie ipak nastavio radni proces. Neke je pjesme dodao ("Win“ i "Fascination“, primjerice), druge izbacio, produkcijski ispolirao projekt...i rezultat je onaj koji znamo pod naslovom Young Americans. The Gouster se u nekom smislu doima poput njegove radne verzije koja sadrži i dvije fantastične balade izostavljene s finalnog proizvoda: "It's Gonna Be Me“ i "Who Can I Be Now“ prema kojoj je naslovljen novi box set.  

Sasvim prirodno, album The Gouster, kao i Young Americans (koji je iz njega iznikao) ima isključivo američki okus - okus rhythm and bluesa, funka i soula. Osim samog Bowieja, u studiju nije bilo niti jednog britanskog glazbenika, što samo po sebi govori o ondašnjoj Bowiejevoj opčinjenosti svim autentičnim oblicima urbane crne glazbe: tada još malo poznati pjevač Luther Vandross, gitarist Carlos Alomar, te Andy Newmark, nekadašnji bubnjar skupine Sly & The Family Stone samo su trojica iz te američke postave pratećih glazbenika. Dakako, uz Tonyja Viscontija kao vjernog produkcijskog suradnika.

David BOWIE 15 OP

Album The Gouster (riječ koja u onodobnom crnom slengu označava mladog, dobro odjevenog, upućenog urbanog tamnoputog muškarca), u izvornoj formi ostao je arhiviran sve do danas. Premda Bowiejeva soul faza, koja je trajala sve do one Berlinske, dakle još koju godinu, ostavlja dojam nekog grandioznog, pomno osmišljenog scenarija, ona je (prema svjedočenjima aktera iz prve ruke, dakle suradnika) spontani umjetnički iskaz autora koji je iskreno volio soul i r'n'b. To se moglo uočiti i na koncertnom albumu koji mu je prethodio, a koji je nastao na turneji 1974. Naravno, opet u Philadelphiji.

David Live nije majstorsko djelo, no riječ je o skandalozno potcjenjenijem koncertnom albumu kojeg se svojevremeno i autor odrekao – možda pod utjecajem unisonih udaraca kritike sa svih strana. Ako ni zbog čega drugog, valja ga poslušati zbog hipersenzibilne verzije klasika "Rock 'n' Roll Suicide“, te niza uzbudljivih izvedbi koje Bowieja hvataju u procijepu između post-zigijevske apokalipse i tjeskobnog, kokainskog rhythm and bluesa.

Idući studijski album, Station To Station jedan je od najambicioznijih i najboljih u karijeri – bila je to ledena, gorkoslatka kombinacija autorovih soul "ostataka“ i ugođaja Srednje Europe koja ga je (valjda po principu klatna) privlačila sve više.

Mentalno izgubljen u kokainskoj izmaglici i iscrpljen samonametnutim dijetama, Bowie se u razdoblju svojih kreativnih vrhunaca doimao kao uništen čovjek – i to je jedan od najfascinantnijih paradoksa njegovog životnog i profesionalnog puta. Kad je poslije toga otputovao u Berlin, to mu je pročišćavajuće iskustvo omogućilo novi kreativni zamah. No to je dio neke druge, zasebne priče, predviđene vjerojatno za idući opsežni box set..