Nedjelja, 19.02.2017. 13:14 Napisao 
Secular Hymns (Impulse, 2016.)

Madeleine Peyroux, rekao bi stari Nat Hentoff, zapravo nije jazz pjevačica, nego pop pjevačica na čiji je stil pjevanja jazz izvršio presudan utjecaj. I to, prije svega, Billie Holiday, s čijim se pjevačkim tehnikama, načinima fraziranja i tonom glasa, točnije onima koji su bili karakteristični za srednju etapu karijere Lady Day, vokalne kompetencije Peyroux obično uspoređuju još otkada se prije dvadeset godina pojavila na sceni s debitantskim albumom 'Dreamland'.

Od tada, Peyroux u nepravilnim razmacima izbacuje popističke jazz albume obrada klasičnih komada na kojima je tu i tamo znala završiti i neka originalna skladba, nekada to čini u zvučno bogatijem, a nekada u zvučno skromnijem ambijentu, uvijek uz potporu iznimnog pratećeg benda i gotovo uvijek s predvidljivim (pristojnim) ishodima.

Ali i predvidljivost i pristojnost s vremenom znaju prerasti u dosadu, od čega novi album Peyroux 'Secular Hymns' donekle spašava raznovrsnost izvora iz kojih je crpila interpretativni materijal za novu ploču. Samo kao ilustraciju valja spomenuti kako su na albumu, između ostalih, završile pjesme i poput 'Tango Till They're Sore' (Tom Waits), 'The Highway Kind' (Townes Van Zandt), 'Everything I Do Gonh Be Funky (From Now On)' (Allen Toussaint), 'Shout Sister Shout' (Sister Rosetta Thorpe). Iako, naravno, stupanj vjernosti originalu varira (ne previše, doduše) od pjesme do pjesme, nekih većih iznenađenja ovdje baš i nema.

Pjesme su snimljene uživo iz prvog pokušaja u jednoj crkvi u Oxfordshireu, jednostavni aranžmani zrcale uvjete proizvodnje, a Peyroux, koja svira akustičnu gitaru i pjeva, prate samo Jon Herington (gitara) i Barak Mori (bas), provjerena njujorška sviračka imena. Vrhunac albuma – obrada skladbe 'Hard Times Come Again No More' Stephena Collinsa Fostera, oca moderne američke popularne glazbe i prvog pravog pop profesionalca.