Nedjelja, 05.02.2017. 09:14 Napisao 
Weezer (White Album) (Crush Music; 2016.)

Znam da je iracionalno, da je pitanju deset albuma, da je prošlo više od dvadeset godina od izlaska eponimnog, plavog albuma, ali Rivers Cuomo će za mene uvijek imati dvadeset i kusur godina, a Weezer će uvijek stvarati muziku za adolescente, nezrele post-adolescente te ljude koji su zapeli u adolescentskom limbu.

Njihovi će se refreni uvijek rado pjevati, a njihove će me pjesme uvijek podsjećati da je okej biti neprilagođen, šmokljan, luzer i slomljenog srca. Iskombiniravši pop punk, power pop i alt rock Weezer stvorio je prepoznatljivi, pitki, nepretenciozni i možda najbitnije, nepatvoren i iskren gitaristički pop.

Dobro, osim tzv. "Blue Albuma", "Pinkertona" i "Green Albuma" izdali su užase poput uvjerljivo najgorih "Raditude", "Red Album" i "Make Believe".

Nakon apsolutnog kreativnog dna nastupa faza osrednjih i jedva osrednjih izdanja u vidu "Hurley" i "Death to False Metal" te konačno povratak relativno solidnim "Everything Will Be Alright in the End" te sad s novim eponimnim, ali ovaj put bijelim albumom. Nakon prvih nekoliko preslušavanja album se čini odličnim. Tek kasnije ustanovite da je to do toga da ste zadnjih sedam-osam godina bili navikli na katastrofalna izdanja.

"White Album“ je okej album, ništa više. Nekoliko sjajnih pjesama sa sjajnim refrenima ("California Kids“, "Wind in Our Sail“ i "Do You Wanna Get High?“), nekoliko pjesama koje se previše trude biti hitovi ("Thank God for Girls“ i "King of the World“) i furka na Beach Boys (iako je riječ o bijelom album).

Weezer su opet relativno ozbiljan bend. Barem dok ne shvatite koliko je Cuomo zapravo star. Ljubitelji zvuka dodati pola zvjezdice.