Subota, 04.02.2017. 17:10 Napisao 
A Loud Bash of Teenage Feelings (Polyvinyl Records, 2016.)

Kao što je već odavno poznato, u popularnoj je glazbi autentičnost konvencija kao i svaka druga. Ali ovim je povodom tu ozloglašenu glazbeno-kritičarsku kategoriju moguće privremeno ponovno učiniti operativnom jedino zbog toga što je u slučaju filadelfijskog pop-punk-rock sastava Beach Slang – dva EP-a, dva albuma, u nešto više od tri godine postojanja – inzistiranje na autentičnosti bitan strukturni faktor u procesu proizvodnje samih pjesama.

Doista, u tom smislu, Beach Slang teško mogu biti dosljedniji, nedvosmislene tragove klasične rokerske autentičnosti trude se ostaviti gdje god je to moguće.

Pa je njihov zvuk moguće bez rezerve opisati kao autentičan, autentična je njihova želja da se autsajderska (post)adolescentska svakodnevica obogati jednom dodatnom dubinom (uz pomoć rokenrola i književnosti, naravno), njihova tek minimalno osuvremenjena romantičarska ideja romantične ljubavi također je autentična, baš kao i nastojanje da se jutra dočekaju s što manje svježih ožiljaka na tinejdžerskim srcima.

Međutim, ništa manje nije autentična ni činjenica da James Alex – frontmen, gitarist, pjevač i tekstopisac ovog u posljednje vrijeme prilično nahajpanog benda – ima četrdeset i dvije godine, što, kada je riječ o bendu koji se toliko trudi da između umjetnosti i života stavi znak jednakost, može biti prilično bogat izvor niza proturječnosti. Stoga, ako se albumom, koji još nosi takav naslov kakav nosi, želite bezbolno prošetati od početka do kraja, potrebno je bezuvjetno prihvatiti izvjesna pravila igre, pribjeći onome što se svojevremeno u književnoj teoriji nazivalo načelom čitateljske suradnje. U suprotnom, zaboravite.

Njihov sentimentalni idealizam jednostavno nema nikakve šanse, nakon deset sekundi prve stvari na albumu ('Future Mixtape for Art Kids'), dočekat će vas sljedeća dva stiha: 'Play it soft, play it quiet / Play me something that might save my life'. Beach Slang rječnik (doslovno) preuzimaju od nikad prežaljenih punk-rock heroja devedesetih Jawbreaker, a pravila kombiniranja od nikad prežaljenih punk rock heroja osamdesetih The Replacements, i na trenutke ('Spin The Dial', 'Punks In a Disco Bar', 'Wasted Daze of Youth', 'Warpaint'), nošeni melodijama i energijom, mogu ostaviti dojam da su u stanju približiti se svojim uzorima više nego što je to uistinu slučaj.

U čemu, također, važnu ulogu igra i produkcija albuma – gitare i bas gore, Alexov glas zakopan ispod nekoliko slojeva buke – koja jasno upućuje na žanrovski klasik gore spomenutih Jawbreaker 'Dear You' iz 1995. godine. Pop-punk devedesetih u produžecima.