Subota, 10.12.2016. 02:08 Napisao 
My Woman (Jagjaguwar, 2016.)

Američka kantautorica Angel Olsen počela je kao folkerica – glazbenu abecedu savladala je kao prateći vokal u bendu Willa Oldahama, svojevremeno (kasne 90-e/rane 00-te) izrazito precijenjene alt-folk-country ikone od koje, osim osnova, teško da je imalo puno toga za naučiti. No, Olsen je talentiranija od svog nekadašnjeg mentora i prije ili poslije ona je morala završiti u prvom planu.

Razvoj njezine samostalne karijere nije previše odudarao od standardnog obrasca: nekoliko EP-a, dva po malo čemu posebna albuma ('Strange Cacti' i 'Half Way Home'), pa vrlo dobro izdanje kojim se plasirala u prvu ligu, ploča 'Burn Your Fire No Witness' iz 2014. godine na kojemu je svirala nešto heterodoksniju varijantu folka i opravljala se od ljubavnog brodoloma.

Na njegovom nasljedniku, ovogodišnjem 'My Woman', Olsen, koja ima 28 godina, zaljubljivanju daje posljednju šansu i ne svira folk, što je dobro i što je jasno već nakon prve stvari na albumu, dream-pop minijature 'Intern' napisane u refleksivno-filozofskom ključu. Album ima deset pjesama i podijeljen je u dvije cjeline – prvom dominiraju razmjerno brzi i kratki grunge/dream/pop komadi, dok je drugu (pasivniju) polovinu pjesama Olsen razvukla na gotovo pola sata.

Općenito, čini se kako se ovim albumom Olsen pokušava uključiti u suvremeno pop polje koristeći set stilova kojem bi u kontekstu suvremenog pop polja bilo moguće prišiti 'retro' etiketu, dakle na teži način. Nema sumnje da takav stilski iskorak i veće autorske ambicije trebaju biti pozdravljene, kao što je (gotovo beziznimno) i bio slučaj.

Određena doza rezerve, doduše, ne bi škodila. Jer, stihovi kao što su 'Coming from an endless place / Heaven hits me when I see your face / I go blind, every time' ili 'Want to touch you /Show you how it feels/ Whenever you're around /Take my time with you, my love' sugeriraju kako prostora za napredak, barem što se tiče pisanja, itekako ima.