Punčke
Ništa nije kako se čini
(Self-released, 2016.)
Ne sjećam se točno koje je to godine bilo, ali sjećam se da je svirka bila u Spunku. Punčke i Žen su nastupale i moram priznati da su mi, zanemarimo li šlampavost i tremu, Punčke ostale u zaista dobrom sjećanju; imao sam osjećaj da će bend definitivno nešto od sebe napraviti.
Prošlo je nekoliko godina od tog koncerta, Punčke već imaju mnogo kilometara u nogama, otvorile su kao predgrupa za Queens of the Stone Age, pojavile su se na spotu za “Trubač” od Pips, Chips & Videoclips i u svakom slučaju iza sebe trenutno imaju poprilično impresivan životopis.
Problem nastupa u trenutku kad Lucija, vokal i gitara benda, u jednom razgovoru izjavi kako bi, da su na Otoku, već sad imale status benda poput, recimo, Franz Ferdinanda. Na stranu činjenica da je Hrvatsko tj. regionalno glazbeno tržište toliko maleno da svaki iole talentiraniji bend ispliva i dobije više pozitivnih kritika, tj. da je britansko tržište enormno i da je ili potrebna nevjerojatna energija i talent, ili barem jaka promotivna mašinerija da se probije, problem je što su Punčke tada bile, a svakako su i sada daleko od Franz Ferdinanda (a ovdje ne mislim na žanrovske odrednice).
Sniman (kao i album prvijenac) kod Nikše u Kramasoniku, “Ništa nije kako se čini” koherentniji je od “Sunčano s povremenom naoblakom”, ali ujedno i poprilično mlak. Nije da smo očekivali shizoidnu i neurotičnu gitarističku paljbu, ali nismo ni neuvjerljive pjesme kojima je glavna kvaliteta iskrenost.
Album otvara poprilično nepotreban instrumental istog naslova kao i album, a sljedeća, “Tako je bolje”, predstavlja bend u nešto žešćem, više tjeskobnom aranžmanu (osjeti se da je otvaranje za Queens of the Stone Age utjecalo na djevojke) i ujedno je jedna od dvije svijetle točke albuma (druga je zarazna, optimistična pjesma “U mraku”). Uglavnom nepamtljiv, nadahnut stoner rockom i grungeom, “Ništa nije kako se čini” je album iza kojeg stoji mnogo ambicije, možda i pretjerane.
Tekstovi su također poprilično bolna točka albuma. Iznimno su nezreli (ne na simpatično infantilan način), pretendiraju na minimalizam i parolaštvo koji, recimo, savršeno polaze za rukom bendu poput Repetitora, a u konačnici su, kao i sama glazba, poprilično neuvjerljivi. Nadajmo se da ovo ipak nije sve što djevojke mogu ponuditi.