Po običaju, Waitsov vokal gurnut je u prvi plan. Pjevanje naizmjence evocira ostavljenog ljubavnika i pijanca na ne osobito uspjelom tulumu, stilski vrludajući između iščašenog rhythm and bluesa Howlin' Wolfa i Captaina Beefhearta, zakamufliranog rockabillyja i uspavanki gotovo mediteranskog ugođaja. Uz iznimku „Talking At The Same Time" otpjevane falsetom, njegova glazba teško da će ikoga uspavati - čak i u sporijim trenucima vokal zna poprimiti zastrašujuće nijanse, odbojne svakome tko nije posvećeni fan. U duši Waits je ostao stari bitnik, kao što je starim bitnikom htio postati još prvim taktovima uvodne pjesme „Ol' 55" s odličnog prvijenca Closing Time. No tada su mu bile dvadeset i četiri. Prolazak vremena osigurao mu je obilježja autentičnosti kojom su zračili njegovi heroji, istovremeno se pretvarajući u eksperimentatora neusporedivog s bilo kojim kantautorom njegove generacije, posve nesklonog kompromisima.

U cjelini, Bad As Me – njegov prvi pravi studijski album nakon sedam godina – prikazuje Waitsa u nešto konciznijem i manje mahnitom izdanju, no karizma, kao i čvrste granice posebnog, samo njegovog svijeta, ostale su netaknute. U tom smislu, i termin „blues za dvadeset prvo stoljeće" može se shvatiti u najslobodnijem značenju.