Četvrtak, 23.12.2010. 16:33 Napisao 
robert-plant_band-of-joy.jpgBand Of Joy 

Decca

{etRating 4} 

Ako se nešto mora priznati bivšem frontmenu Led Zeppelina, onda je to kontinuirana žeđ za osvajanjem novih područja. Čak i danas, sa 62 godine na leđima, Robert Plant je u stalnom pokretu, u doslovnom i metaforičkom smislu, i još je uvijek sklon kreativnim rizicima. Za ovu prigodu reanimirao je ime svog prvog benda iz adolescentskih dana, Band Of Joy i upustio se u novu avanturu u pravcu američke roots glazbe.

Za razliku od višestruko nagrađivanog bestselera Raising Sand, producentsku ulogu (umjesto naoko nezamjenjivog T-Bone Burnetta) preuzeo je nešvilski veteran, gitarist Buddy Miller, a za „ženski“ mikrofon ovaj je puta stala renomirana kantautorica Patty Griffin. Rezultat je americana u svojoj vibrirajućoj, atmosferičnoj varijanti koja podsjeća na bolja izdanja pomalo zaboravljenog kralja deep southa, Jima Whitea. S odmakom kakav si može priuštiti Britanac opčinjen američkim korijenskim idiomima, Plant funkcionira besprijekorno, znatiželjno, emocionalno i nikad bez pune doze strasti. Njegov je potpis utisnut u samo jednu pjesmu, „Central Two-O-Nine“, no sve stvari zapravo zvuče kao da ih je on komponirao unatoč heterogenosti izvornih predložaka: „Silver Rider“ je oteta iz opusa slow-core benda Low, „Harm's Swift Way“ manje je poznato djelo legenardnog Townesa Van Zandta, „You Can't Buy My Love“ je zgoditak Barbare Lynn iz 1965., a „Falling in Love Again“ jedan je od prastarih standarda Jimmyja Rogersa.

Tu je i ubitačno izvedeni blues/folk tradicional „Satan, Your Kingdom Must Come Down“, postavljen pred sam kraj, kao šlag na tortu albuma koji nastavlja proces revitalizacije jednog od ključnih pjevača u povijesti popa, rocka i svega ostaloga. Tko nakon ovoga još treba velikog Jimmyja Pagea? Čini se da „Planty“ ne spada u takve.

Denis Leskovar