Razgovor: Ambrose Akinmusire

Subota, 20.10.2018. 15:29 Objavljeno u tiskanom izdanju: broj 107 Godina: 2018

Razgovarali smo s Ambroseom Akinmusireom, najboljim jazz trubačem današnjice koji je 21. listopada 2018. nastupio u klubu Kontesa, na festivalu Jazz.hr/jesen. 

Umjetnikov duh umire kad izgubi znatiželju

piše: Davor Hrvoj

Jedan od najcjenjenijih jazz glazbenika mlađeg naraštaja, američki trubač i skladatelj Ambrose Akinmusire je svojim nastupom zaključio ovogodišnji festival Jazz.hr/jesen koji se u organizaciji HDS-a od 17. do 21. listopada održao u Jazz & Cabaret clubu Kontesa. Nastupio je sa svojim stalnim kvartetom u kojem uz njega sviraju pijanist Sam Harris, kontrabasist Harish Raghava i bubnjar Justin Brown. Osim njih na istom su festivalu nastupili Samo Šalamon Trio feat. Howard Levy, Jef Neve Trio, Marcin Wasilewski Trio i Zoran Majstorović trio feat. Joe Locke.

Akinmusire je postao poznatiji 2007. kad je pobijedio na dvama uglednim međunarodnim natjecanjima: Thelonious Monk International Jazz Competition i Carmine Caruso International Jazz Trumpet Solo Competition. No, to nisu bila njegova prva zapažena pojavljivanja na jazz sceni. Još dok je svirao u školskom ansamblu u Berkeleyu njegovu je nadarenost zapazio slavni alt saksofonist Steve Coleman koji je tamo došao održati glazbenu radionicu. Odmah ga je pozvao da se pridruži njegovom sastavu Five Elements s kojim je ubrzo otišao na europsku turneju i s kojim je 2001. snimio album “Resistence Is Futile”. Zahvaljujući svojoj nadarenosti bio je i član Monterey Jazz Festival's Next Generation Jazz Orchestra. Studirao je na Manhattan School of Music i sveučilištu Southern California.

ambrose akinmusire 3 HRVOJ web
Ambrose Akinmusire, snimio Davor Hrvoj

Dolaskom u New York Akinmusire je ostvario koncertne i studijske suradnje s renomiranim glazbenicima. Jedan od njih je Jason Moran s kojim je sudjelovao u zapaženom multimedijalnom projektu “In My Mind: Mont At Town Hall, 1957.” Poslije je nastupao i snimao s drugim poznatim jazzistima, među ostalima s Jackom DeJohnetteom, Vinceom Mendozom i Geraldom Claytonom. No, već godinama djeluje i kao vođa vlastitih sastava.

Obožava ga publika i kritika. Naime, brzo je osigurao status jednog od najboljih i ušao u elitno društvo jazz majstora. I ove godine kritičari DownBeata proglasili su ga najboljim jazz trubačem na svijetu. Velike pohvale dobio je i od novinara raznih, ne samo glazbenih, novina i časopisa kao što su The Wall Street Journal, Billboard, Village Voice i All Music Guide. Akinmusire nastupa diljem svijeta, sklada djela za razne ansamble i orkestre, a aktivan je i kao glazbeni pedagog predajući na Thornton School of Music na sveučilištu Southern California. U Zagrebu je, dan nakon koncerta održao glazbenu radionicu na Muzičkoj akademiji.


Njuškalo i provokator

Steve Coleman je važan za početak vaše karijere, a kad govorimo o svemu što je utjecalo na vaše stvaralaštvo, to me podsjetilo na filozofiju M-Basea koje se držao. Jeste li to naučili od njega ili vas je pozvao u sastav jer ste već imali sličan pogled na glazbu?

Kad sam svirao sa Steveom imao sam osamnaest godina. Bilo je sjajno upoznati ga i svirati s njim. Tad sam još bio zelen, nisam imao pojma što radim, niti što želim raditi. No, svakako nisam svirao s njim zato što sam imao jednostran pogled na glazbu. Steve je snažno utjecao na me, ali od tada su i mnogi drugi glazbenici za me postali jednako važni, primjerice Herbie Hancock, Wayne Shorter, Joni Mitchell, Jack DeJohnette. Nastojim biti poput tih glazbenika. Želio bih, i kad ću biti u sedamdesetim godinama života, biti radoznao, istraživati, njuškati uokolo, provocirati. Ne želim se smiriti jer umjetnikov duh umire kad izgubi znatiželju.

To se osjeća u glazbi za vaš sastav koji je kompaktna cjelina - petorica ili četvorica glazbenika koji sviraju kao jedan. Koliko je važno imati stalne suradnike s kojima možete razvijati svoju glazbu, komunicirati, riskirati, za razliku od sviranja u nekom all star bandu?

Na to se pitanje može odgovoriti na puno načina.

Navedite ih “samo” četiri!

U redu, ha, ha, ha. Nastojim na okupu zadržati iste glazbenike kako bih s njima mogao svirati sjajnu glazbu. Mi smo doista prijatelji, družimo se, zajedno izlazimo, odlično se slažemo, iskreni smo jedni prema drugima. Možda je to izgubljena karika u jazz glazbi. To je karakteristično za rock i pop, stilove u kojima sastavi godinama sviraju u istim postavama, dok u jazzu svi sviraju u svačijim sastavima jer pokušavaju nešto zaraditi i boje se propustiti bilo koji mogući nastup. No, cool je svirati s glazbenicima koji vjeruju u sastav, koji vjeruju u glazbu i žele duže ostati na okupu. U ovom sastavu zajedno sviramo sedam ili osam godina. S tim glazbenicima odsvirao sam nebrojene nastupe. Uskoro ćemo odsvirati tisućiti. Sjajno je odlično poznavati nekoga s kim sviraš, glazbeno, ali i izvan pozornice. Obožavam ih. To je važno za glazbu.

Tako je razmišljao i Duke Ellington koji je desetljećima vodio orkestar gotovo bez izmjena u postavi. Zašto volite svirati njegove skladbe?

Ellington je iznimno važan skladatelj i glazbenik. Važan je za jazz glazbenike toga doba, kao ikona, kao netko tko je dobro izgledao, tko je imao karizmu u javnosti.

Ambrose Akinmusire 2011 web

Nove spoznaje

Oličenje elegancije.

Elegancija - upravo to! To je puno važnije nego njegov skladateljski doprinos jer kao skladatelj nadahnjivao je samo glazbenike, a kao ikona, glazbenik koji je imao image, nadahnjivao je cjelokupnu kulturu, cjelokupno stanovništvo toga doba. To je najvažnije što se tiče Ellingtona. To je ono što cijenim. Upravo zbog Ellingtona sad ovdje sjedim u odijelu. To trebamo promišljati. On je bio jedan od prvih jazzista koji je nosio odijelo i koji je na svojim nastupima izgledao elegantno. Takav je stav imao od početka do kraja.

Zašto obožavate Joni Mitchell?

Zato što je opaka glazbenica. Od prvog trenutka kad se pojavila na sceni razotkrivala je svoju dušu. Kroz svoju glazbu razotkriva osobnost, divne i ružne aspekte svoje nutrine, svoj život, i to čini tijekom cjelokupne karijere. Svaki je njezin album drukčiji. Upušta se u rizik. Ona je važna i zbog toga što, iako ju pokušavaju svrstati u pop glazbenicu, uporno odbija to biti. Na suradnju je pozivala jazziste: Charlesa Mingusa, Jacoa Pastoriusa, Waynea Shortera. To je predivno. Uvijek traga za novim spoznajama. Ne treba zanemariti njezine slike. Još uvijek je aktivna i stvara divnu glazbu. Upravo piše glazbu za balet, slika, a već ima toliko albuma iza sebe. Većina drugih umjetnika u tim godinama poželi predahnuti, odmoriti se. Po svemu sudeći ona još uvijek istražuje. Nekoliko je puta došla na moje nastupe.

Kao dio publike ili suradnica?

Bila je u publici. Zanima ju što radim. To je nadahnjujuće. Aktivna je na mnogo razina. Ona je poput Waynea Shortera; oboje su odabrali život umjetnika. Možeš odabrati živjeti uobičajenim životom ili životom umjetnika. Umjetnik će gledati ovaj list papira, ali neće vidjeti list papira nego možda drvo ili more. Oni cijeli život, svaki trenutak u životu, tako gledaju na stvari, riskiraju jer bi ljudi mogli misliti da su ludi, da će biti autsajderi. Poštujem osobe koje su odabrale taj put, poput Waynea Shortera ili Joni Mitchell ili Björk. Zato volim Joni Mitchell i obožavam raditi to što radim. Takav je bio i Miles Davis koji je neprestano donosio promjene. Mijenjao je izgled, žene, sastav... Neprestano se mijenjao. Mijenjao je umjetnost i išao dalje, pa je ponovno mijenjao umjetnost i išao dalje. Trebamo razmisliti o tome. Bez Joni Mitchell ne bi bilo kantautora. Taj žanr je još uvijek živ, a ona ga je stvorila u šezdesetima. Stvorila je novi glazbeni žanr. Da ništa drugo nije napravila to bi bilo puno. To je nevjerojatno.

Jeste li vi odlučili poduzeti taj rizik da budete samo umjetnik i ništa drugo?

Radim na tome. To nije lako, ali sve sam bolji u tome. Ljepota Blue Notea HFM: Kako je nastao projekt “In My Mind: Monk at Town Hall, 1959”, koji je važan za upoznavanje mlađih naraštaja s Monkovim stvaralaštvom?

Bilo je to projekt Jasona Morana. Radi se o njegovom tumačenju glazbe zabilježene na albumu “The Thelonious Monk Orchestra at Town Hall”. On je pripremio glazbu i predstavio je kroz multimedijalni projekt. Preko projektora su se emitirale autentične Monkove snimke, a bilo je i mnogo toga drugog. Poput multimedijalni umjetničkog djela. Bilo je sjajno sudjelovati u tom projektu na kojem smo Jason i ja prvi put surađivali.

Na koji način pristupate pedagoškom radu? Naime, uvijek se postavlja pitanje koliko je moguće naučiti kroz pohađanje glazbene škole, a koliko na jam sessionima ili kroz sviranje sa starijim glazbenicima.

Ne postoji jedan put, kao ni u jednom drugom poslu. To su tek neki od puteva kojima mladi glazbenici trebaju ići. Pametna će osoba upiti sve podatke i iskoristiti nešto od toga. Sve ovisi o osobi i njezinoj inteligenciji. Tome pokušavam naučiti svoje učenike. Ne radi se o tome da na glazbenoj školi ne mogu naučiti nešto vrijedno, prikupiti korisne podatke. Možda mnogi glazbenici koji pohađaju neku jazz instituciju nisu previše pametni, možda samo prikupljaju podatke i na osnovu toga sviraju bez da pokušaju dokučiti njihovu bit, tko su oni doista i kako bi se trebali odnositi prema tim podacima. Da bi netko bio kreativan umjetnik mora biti inteligentna osoba. Pročitaš li knjigu to ne znači da ćeš doista shvatiti njezinu bit. Uvijek treba raditi na onome što je unutar tebe i probavljati usvojene podatke. Posvećen sam svim tim načinima učenja glazbe, ne samo jazza: učenje od starijih glazbenika, iz knjiga, vježbanja, slušanja ploča, odlazaka na koncerte.

Rekli ste da je jedan od načina učenja slušanje ploča, ali mnogi mladi glazbenici toga nisu svjesni.

Svi moji kolege to rade. Svaki naraštaj je u zavadi sa sljedećim, s glazbenicima koji dolaze nakon njih. Svi moji prijatelji kupuju i slušaju ploče. Razgovaramo o tome što smo preslušali.

Blue Note ploče?

Blue Note ploče, piratska izdanja, ploče koje nisu službeno objavljene.

Pitam upravo za Blue Note ploče.

Prije nego sam počeo objavljivati za Blue Note slušao sam sve ploče, još uvijek ih slušam, primjerice Impulse!, Riverside, Prestige. No, za razliku od ostalih, Blue Note je uvijek objavljivao albume glazbenika koji nisu bili toliko popularni, onih koji su bili avangarda, i to je predivno. Nije to bila avangarda kao stil glazbe nego glazbenici čije je djelo bilo ispred vremena, primjerice Andrewa Hilla, čak i Arta Blakeyja u to doba, Buda Powella, Horacea Silvera, Waynea Shortera, Herbiea Nicholsa ili Theloniousa Monka. U tome je uvijek bila ljepota Blue Notea.