Razgovor: Christian McBride

Četvrtak, 25.07.2013. 15:41 Objavljeno u tiskanom izdanju: hifimedia 91 Godina: 2013

Slavni američki jazz glazbenik: kontrabasist, skladatelj, glazbeni pedagog i producent, Christian McBride je u svim glasovanjima prošle godine zauzeo prvo mjesto među kontrabasistima. Najboljim u toj kategoriji proglasili su ga Međunarodna udruga jazz novinara, čitatelji JazzTimesa i kritičari i čitatelji DownBeata, dok su ga kritičari DownBeata proglasili i najboljim bas gitaristom. Ista priznanja dobiva već godinama potvrđujući postojanost svoje iznimne glazbeničke vrijednosti.

Emocionalna povezanost s glazbom

Piše: Davor Hrvoj

Rođen 1972. u Philadelphiji, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, McBride je kao devetogodišnjak počeo svirati bas gitaru, a dvije godine poslije i kontrabas. Kao mladić je svirao r&b, a poslije i fusion, hip-hop i druge stilove. Tijekom karijere svirao je sa slavnim jazzistima poput Quincyja Jonesa, Bobbyja Watsona, Raya Hargrovea, Freddieja Hubbarda, Bennyja Golsona, Pata Methenyja... Uz Raya Browna i Johna Claytona bio je članom trija SuperBass, s kojim je snimio dva albuma. Sudjelovao je u snimanjima više od stotinu albuma poznatih glazbenika: Bobbyja Hutchersona, Chicka Coreae, Georgea Bensona, Diane Krall, Jimmyja Smitha, Betty Carter, Milta Jacksona i McCoya Tynera, te na snimanju filma “Kansas City” Roberta Altmana, u ulozi kontrabasista Waltera Pagea. Vodi vlastite skupine s kojima je snimio brojne albume, a na nekima od njih svirali su glasoviti jazzisti poput Raya Browna, Chicka Coreae, Jacka DeJohnettea, Georgea Dukea, Kennyja Barrona...

McBride je gostujući je profesor na nekoliko glazbenih škola. Imenovan je umjetničkim direktorom ljetnog programa JAS/Thelonious Monk Institute Jazz Colonyja, ljetnog jazz programa Univesityja of Richmond te izvršnim direktorom poznatog Jazz muzeja u Harlemu.

Sjajni George Duke

Christian McBride je dobitnik niza priznanja i nagrada, između ostalih i Grammyja kojeg je dobio prošle godine u kategoriji najboljeg albuma jazz orkestra, za CD “The Good Feeling” što ga je snimio s vlastitim big bandom. U razgovoru što smo ga vodili 4. svibnja prošle godine, nakon koncerta na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju gdje je nastupio s vlastitim triom u kojem su svirali pijanist Christian Sands i bubnjar Ulysses Owens, između ostalog govorio je i o tome.

Zašto ste odlučili utemeljiti big band?
Uvijek sam cijenio autore koji su sposobni pisati glazbu za big band, glazbenike kao što su Duke Ellington i Billy Strayhorn, te oni koji su pisali za orkestar Counta Basiea. Oduvijek sam volio zvuk big banda, a vrlo rijetko to netko radi jer je iznimno teško. Posebice je teško održavati big band na okup u financijskom pogledu. To je danas gotovo nemoguće. Jako je teško povesti na turneju osamnaesteročlani orkestar. Iznimno sam ozbiljno shvatio priliku da započnem pisati za big band, jer sam želio napraviti dobar posao. Kad mi se ukazala prilika da snimim svoj prvi CD s big bandom, nisam ju mogao odbaciti. Morao sam to napraviti, jer bilo je to nešto sam oduvijek želio.

U čemu leži tajna uspjeha tog albuma?
Ne znam koja je tajna, ali jako sam sretan što je CD polučio takav uspjeh. Nadam se da će to voditi snimanju drugog CD-a s big bandom, jer sam spreman u kratkom roku snimiti novi. Jako sam sretan i uzbuđen što ću poduzeti turneju sa svojim big bandom, iako to bilo za samo pet ili šest koncerata.

"Oduvijek sam volio zvuk big banda, a vrlo rijetko to netko radi jer je iznimno teško"

christian mcbride 3 web


Koja je bila osnovna zamisao u pripremi glazbe za big band?

Nemam točno određen plan o tome što želim napraviti za big band. U načinu izražavanja, pisanje za moj big band ne razlikuje se od pripreme glazbe za trio, jedino što trebam voditi računa o većoj formaciji. No, još uvijek želim da slušatelji osjete neku vrstu emocionalne povezanosti s glazbom.

Tko je napisao aranžmane?
Ja.

Kako ste birali glazbenike za suradnju na snimanju albuma “Conversations With Christian” koji ste ostvarili s njima u duu?
Puno je toga ovisilo o tome tko je bio slobodan u tom trenutku. Zato sam taj CD snimao gotovo godinu dana. Želio sam dokumentirati izvedbe u suradnji s mnogim glazbenicima s kojima sam nekad svirao i s onima za koje sam smatrao da će biti dobro partneri u duu, kao što je, primjerice, George Duke. Šteta je što ga nitko ne percipira kao straight ahead pijanista jer on je izvrstan i u tom idiomu. No postigao je velik uspjeh svirajući funk i plesnu glazbu tako da su svi zaboravili da je nekad svirao s Cannonballom Adderleyem. Nisam mogao dočekati da snimim nešto s njim. Regina Carter je briljantna glazbenica s kojom sam često surađivao, Roy Hargrove je već godinama jedan od mojih najbližih i najdražih prijatelja. Ne znam zašto sam odabrao upravo tih trinaest glazbenika, ali još ih je puno s kojima ću snimati, jer mnogo ih je s kojima bih volio ostvariti duo izvedbe.

Kobno gudalo

Spomenuli ste neke od vodećih glazbenika na današnjoj sceni, no koje su, prema vašem mišljenju, najvažnije osobnosti u povijesti jazz glazbe?
Oh čovječe, mnogo ih je. Ne želim ni početi izgovarati imena jer će me to odvesti negdje drugdje. Krenete li s Louisom Armstrongom i Dukeom Ellingtonom, odabrali ste dobar početak.

Koliko je bas važno glazbalo za povijest jazza?
Bas je značajan za bilo koji stil glazbe, za svaki glazbeni idiom koji uključuje neku vrstu ritma. To važi za jazz, popularnu glazbu, rock & roll, funk, reggae, bossa novu, bilo koju vrstu glazbe. Bas i bubnjevi su dva najdominantnija glazbala kad govorimo o ritmu i pokretljivosti glazbe.

Nije li baš upravo u jazzu afirmiran i kao važno glazbalo u sviranju sola?
Ne, ne kao solo glazbalo. Soliranje ti neće omogućiti angažmane. Nitko me nikad nije angažirao zato što sviram dobra sola. Uvijek me angažiraju zato što znam dobro svirati bas dionice u pratnji. Mnogo je različitih genijalnih basista u raznim glazbenim žanrovima, ali uvijek govorim mlađim glazbenicima, posebice basistima, da se ne bi trebali prvenstveno usredotočivati na soliranje.

Koji su najvažniji od tih genijalnih basista iz različitih stilova?
Bootsy Collins, Larry Graham, John Paul Jones, Flea, Edgar Meyer, David Walter koji je basist klasične glazbe, kao i, naravno, svi ti sjajni jazz basisti: Ray Brown, Paul Chambers, Jaco Pastorius, James Lee Jamerson koji je bio izvrstan basist a snimao je za Motowna. Previše ih je da bi ih sad mogli sve nabrojati.

"Nitko me nikad nije angažirao zato što sviram dobra sola. Uvijek me angažiraju zato što znam dobro svirati bas dionice u pratnji"

christian mcbride 2 web

Zašto basisti u jazzu ne sviraju često arco tehnikom?
Hmmm. Potrebno je predano učiti i marljivo vježbati da bi svirali arco. U tome nisam toliko vješt. Dobar sam, ali ne u usporedbi s glazbenikom kao što je, primjerice, Edgar Meyer. On je izvrstan u tome jer to radi čitav svoj život. Tome pridaje veliku pozornost i svaki dan vježba svirati gudalom. Sviranje arco tehnikom razotkrit će sve vaše slabosti, nedostatke instrumentalne tehnike. To tada djeluje kao povećalo. Izvučete li gudalo, a niste izvrsno tehnički potkovani, vaše će se slabosti razotkriti u većoj mjeri nego što uistinu postoje. Ono što je obični mali problem, doimat će se ogromnim. Ako nisi u potpunosti u skladbi, ako nemaš potpunu kontrolu, gudalo ti može nanijeti puno zla. Mislim da zato jazz basisti ne sviraju toliko gudalom.

Koje basiste, koji su dobri u sviranju gudalom, cijenite?
John Clayton je jedan od mojih omiljenih basista koji svira i gudalom, Edgar Meyer kojeg sam već spomenuo, Paul Chambers koji sjajno svirao arco tehnikom, posebice kad je swingao, Slam Stewart, Major Holley, John Patitucci, kao i svi ti sjajni basisti klasične glazbe: David Walter, Eugene Levinson, moj pokojni učitelj Homer Mensch. No, to su samo neki.

Uz to što ste sjajan basist, također ste skladatelj. Kako skladate?
Većinu svoje glazbe skladam uz glasovir. Tek sam nekoliko skladbi napisao uz bas, ne previše.

Osobita čarolija

Koje basiste cijenite i kao skladatelje?
Mnogo je čudesnih basista koji su i dobri skladatelji, ali nisu snimili puno ploča. Ponovno ću spomenuti Johna Patituccija koji je izvrstan skladatelj. John Clayton je jedan od najvećih aranžera u povijesti jazz glazbe. Tijekom svih tih godina napisao je toliko divne glazbe za svoj big band. Marcus Miller je začuđujuće dobar skladatelj. Jaco Pastorius je bio sjajan skladatelj. Buster Williams je briljantan skladatelj, jedan od najboljih. Charles Fambrough je sjajan skladatelj. Mnogi su basisti izvrsni skladatelji, ali zbog karaktera glazbala svi misle da je neki basist dobar radi li i nešto drugo osim sviranja basa, da je tek tada to nešto posebno, ali nije.

Možemo li reći da je u tom pogledu Charles Mingus bio doista poseban?
Ooooo, da! Apsolutno! Charles Mingus je nastavio ono što je radio Duke Ellington. Očito je da je bio snažno nadahnut Ellingtonom. Sva njegova glazba ima taj Ellingtonijanski feeling, ali njegova je glazba ponekad izražavala više gnjeva od Ellingtonove. Obožavam Mingusovu glazbu.

Nije li ipak otišao korak dalje, oslanjajući se na sveobuhvatnost glazbene povijesti, primjerice na različite stilove, od bluesa, soula i gospela do free jazza, ponekad sve to u samo jednoj skladbi?
To je doista tako, ali za mene je to bio nastavak onoga što je radio Duke Ellington. On je radio na isti način. Postoji jedna stvar zbog koje je Mingusova glazba drukčija od glazbe bilo kojeg drugog skladatelja. Svatko može svirati glazbu Charliea Parkera i pritom eksperimentirati, svatko može eksperimentirati s glazbom Theloniousa Monka, Milesa Davisa ili Dukea Ellingtona, ali kad svirate glazbu Charlesa Mingusa morate svirati gotovo upravo onako kako ju je svirao sam Mingus, jer njegova je osobnost bila toliko jaka. Svirate li njegovu glazbu na neki drugi način, drukčije nego ju je on svirao, zvučat će pogrešno. Zato morate svirati poput njega.

Uvijek je uspostavljao sjajnu komunikaciju među glazbenicima i glazbenika s publikom. Osjeća se to i u nastupu vašeg trija. Naime, svi članovi trija na pozornici se neprestano osmjehuju uživajući u svirci. Osjeća se neka osobita čarolija. Kako ju uspijevate ostvariti?
Čarlija se događa bez obzira s kime sviram. Ne želim obezvrijediti osobnost ovoga trija, ali primijetio sam da ljudi zapažaju da se neprestano osmjehujemo. Mislio sam da se svi glazbenici smiju tijekom svirke.

Ne, ne osmjehuju se svi.
Većina onih s kojima ja sviram, osmjehuje se. Ne radimo to zato što smatramo da će se to publici svidjeti. Jednostavno, tako se ponašamo. Pogledaj što je naš posao, od čega živimo! Putujem diljem svijeta i sviram svoj bas - zašto se ne bih osmjehivao! To je velika privilegija. Svjestan sam da to nije lagan posao. Nije se jednostavno svako jutro buditi u pet sati da bi otišli u zrakoplovnu luku ili na kolodvor, po cijele dane sjediti u zrakoplovima ili vlakovima, neprestano se voziti, nemati vremena niti otuširati se jer morate ići izravno na pozornicu i svirati najbolje što možete. To nije jednostavno, ali kad počnete svirati i osjetite da publika cijeni to što radite, sve se doima puno bolje.

(fotografije / photo: Davor Hrvoj)