Srijeda, 27.08.2014. 17:47 Napisao 
J. Brahms - Klavirski koncerti (Deutsche Grammophon / Universal Music)

Johannes Brahms je karijeru započeo kao pijanist – virtuoz. Na našu sreću, Brahms je postao kompozitor te je svoj virtuozni pijanizam pretočio i u dva klavirska koncerta. Prvi u d-molu je skladao s dvadesetpet godina, dok je 2. u B-duru nastao dvadestdvije godine kasnije.

Oba su ova koncerta izuzetno cijenjena kako zbog toga što ih se drži vrhuncem pijanističke literature romantizma, tako i zbog činjenice da su vrlo zahtjevni. Pred interpreta postavljaju visoke tehničke zahtjeve i povrh svega traju neuobičajeno dugih pedeset minuta.

Kako je to ugledni Boris Berezovski rekao prije jednog svog nastupa na kojem je izveo 2. koncert, uspjeh je "izvući živu glavu" i stići do kraja.

Zato se ove literature pijanisti dohvaćaju s osobitim respektom. Uvriježio se stav kako su ovo tipično "muškiì koncert" pa sa zanimanjem dočekujemo jednu od rijetkih gospođa koje su odlučile svoju interpretaciju trajno zabilježiti. Hélène Grimaud je Brahmsov Prvi snimila za Erato još prije petnaest godina i ta je izvedba naišla na dobar prijem.

Mlada pijanistica je tada osvojila dio publike svojim sviranjem koje se manje oslanjalo na tehničku izvrsnost, a više na mladalačkom energijom nabijeno poetično čitanje rukopisa, što je orkestar Staatskapelle Berlin pod ravnanjem Kurta Sanderlinga u cjelosti podržao. Sada na Deutsche Grammophonu stižu oba koncerata.

Prvi snimljen uživo sa Simfoničarima Bavarskog radija, dok je Drugi ostvaren sa Bečkom filharmonijom, oba pod ravnanjem izvrsnog Andrisa Nelsonsa. Za mladog i energičnog Brahmsa, precizni i čvrsti Bavarci su pravi izbor, kao i Bečani sa svojim delikatnijim, fino nijansiranim zvukom za starijeg Brahmsa. Tako će Bavarski simfoničari i Hélène Grimaud donijeti jedno drugačije čitanje Brahmsa u kojem ostaje dvojba je li za takav orkestar, koji jasno prati ideju 1. koncerta u njegovoj veličini i snazi, ipak primjerenija prava "muška" ruka na klaviru, ili imamo jedno drugačije viđenje koje zahtijeva više pažnje i razumijevanja.

Za razliku od toga, spoj Bečke filharmonije i Hélène Grimaud zvuči uravnoteženije i tu će orkestar u značajnoj mjeri podržati pijanisticu u njenom čitanju Drugog koncerta. Isto se pak ne odlikuje tehničkom perfekcijom ili snagom na koju smo najčešće navikli, već delikatnim i fino razađenim osobnim pristupom. Hélène Grimaud je pijanistica osobitog stila, koji sigurno ima brojne poklonike. Zato oba koncerta zaslužuju ocjenu 4.