Utorak, 02.12.2008. 08:18 Napisao 

kennedy.jpgA Very Nice Album

EMI Classics/Dallas
{etRating 4}

Izraz „izloženost” klasičnoj glazbi od njegovih najnježnijih godina za Nigela Kennedya u najboljem slučaju može predstavljati tek eufemizam. Malena anegdota kazuje međutim da je njegova sklonost jazzu prije zdrav instinkt, nego artikulirana potreba u tom razdoblju. I zaista, dok je brusio umijeće klasične violine u Glazbenoj školi Yehudi Menuhina u Surreyu, posjet slavnog Stephane Grappellija, otvorio mu je oči i uši, i naslutio je odjednom širi potencijal violine. Grappelli je posjetio školu kad mu je bilo 12 godina i prema Kennedyjevim riječima pomogao mu shvatiti mogućnosti koje nudi violina u improvizacijskom pogledu.
Maleni školarac spremno se odazvao Grappelliju pozivu na zajedničku improvizaciju, a ovaj je izgledao zadovoljno jer je makar netko pokazao interes prema glazbi koju izvodi. NK je, kao svjetski priznati violinski virtuoz, nedavno za EMI objavio manje poznate koncerte poljskih autora, inspirirane duhom poljske narodne glazbe, vrijedno dao novo viđenje mjesta što ga u sustavu subjektivnih glazbenih vrijednosti  zauzimaju opusi klasika poput Mozarta i Beethovena svojim violinskim koncertima. Njegov rad u Krakovu (njegov drugi dom gdje provodi veći dio godine), teško je zamisliti bez suradnje s Poljskim komornim orkestrom (čiji je dirigent i umjetnički ravnatelj). Njegova supruga, Agnieszka, usto mu ne brani njegove koncertne obveze, no okolnost je da je Krakov istodobno i svjetski priznato središte poljske jazz scene. Dobar jazz klub nalazi se i svega dvjestotinjak metara od njegovog stana. Postavlja se pitanje: otkud, ako ne iz raznovrsnih interesa, ovaj enfant terrible klasične (ali i električne) violine, crpi inspiraciju i energiju?
Tako tipično idiosinkratski naslovljen, novi Kennedyjev album znači njegov najhrabriji iskorak u jazz do sada. Njegova ranija izdanja (Blue Note Sessions, 2006.), s dahom Dukea Pearsona i Horace Silvera, te raniji Nigel Kennedy Plays Jazz (1999.) nose izvedbe skladbi velikana povijesti jazza, no na ovom „jako zgodnom albumu“ ne treba očekivati isti pristup. Naime, Kennedy izlazi pred širu publiku ne samo kao kompozitor, već i kao improvizator. Prvi dio naslovljen je „Melody“, a drugi „Invention“, što daje naslutiti raspon u kojemu se proteže njegovo područje interesa. U cjelini album naginje više jazz-folk sceni, no spretno pritom izbjegava najočitije reference na njegovu suradnju s poljskim Kroke bandom. Članove prataćeg kvinteta našao je u spomenutom jazz klubu, a neki od njih već su surađivali na šire prihvaćenom „Kroke Band“ projektu: Adam Kowalewski (bas), Tomasz Grzegorski (tenor sax), Piotr Wylezol (klavir, orgulje), Pawel Dobrowoski (bubanj), te Xantoné Blacq i Chris Lung (vokal). Šaroliki sastav dobro čuva leđa razigranom Kennedyjevom improvizacijskom geniju, a stilski raspon je pozamašan: od Donovana („koji je pomirio folk i jazz kao nitko do danas“), sve do soula i funka Zapadne obale, te očitog utjecaja Hendrixove električne gitare. Neobavezna zabava povremeno izviruje i iz njegova nezrelog vokalnog pokušaja (OK, stvar spretno spašava Xantone Blacq). Opuštenost prevladava albumom, a svoj vrhunac dostiže u „Nice Bottle of Beaujolais, innit?“, uravnoteženom izletu u blues, fino podcrtan solom električne violine s efekt-pedalama. Dakako da i prateći sastav dobiva svoje trenutke: tenor-saksofonist Tomasz Grzegorski na „Where All Paths Meet“ zvuči kao Getz. Neizbježno referenciranje klasike – Bacha u izvorniku – ganutljivo je iskreno, poglavito stavljeno u ovaj šaroliki glazbeni kontekst, no istodobno ne sasvim bez opravdanja. „Father and Son“ naime otvara zanimljivo viđenje „O come O come Emanuel“, a postavljen sučelice s „Hudson Ibitha“, groovy istočnoevropskim piljenjem, efekt je u najmanju ruku anakron, i vjerojatno ga se ni Jah Wobble ne bi posramio. U svojoj strukturi ovo je (sasvim očito!) dvodjelan uradak, prvi dio nešto više folk, a drugi nešto više jazz i world provenijencije, no unatoč svojoj neujednačenosti,  zapravo „vrlo zgodno“ pripovijeda o širokom rasponu Kennedyjevih glazbenih interesa i entuzijazmu. „A Very Nice Album“ svjedoči o produženom životnom vijeku kreativnog izboja koji i dalje tjera iznimnog violinista prema novim glazbenim granicama i osobnim izazovima. Pritom, sasvim očito, iznimno uživa u ovome. A nama je to jako zabavno. Sve u svemu: pomaknuto, vrckavo, istodobno zanimljivo i drukčije. Vrlo zgodno.
JV