Petak, 09.08.2019. 21:39 Napisao 
The Colpix Singles (Rhino, 2018)

"Jazz je samo bjelački izraz za glazbu obojenih", jednom je izjavila Nina Simone, uporno ponavljajući vlastitu definiciju glazbe koju izvodi: "crna klasična glazba." Takva sintagma govori mnogo i skovana je na temelju njezinih radova ostvarenih sredinom 1960-ih i nešto poslije. 

O eklektičnosti njezine glazbe dovoljno govori stilska heterogenost onih koje je svojom ostavštinom nadahnula – Jeff Buckley, Cassandra Wilson, Sade, David Bowie, Hozier, Erykah Badu, Norah Jones, Ana Calvi i Rhiannon Giddens tek su neki iz poduljeg niza.


No, kako je Nina Simone zvučala na samom početku karijere, u razdoblju u kojem se još nije mogao naslutiti puni opseg njezina utjecaja? 

Dio odgovora na to pitanje krije se u sadržaju zbirke njezinih ranih singlova, The Colpix Singles, objavljenih za njujoršku izdavačku kuću Colpix (odnosno, Columbia Pictures Records). Snimke su nastale između 1959. i '63. godine.

U nedavnom ogledu u časopisu The Atlantic, posvećenom njezinoj najranijoj stvaralačkoj etapi, Jason Heller podsjeća kako prije šezdeset godina Simone još uvijek nije bila općeprihvaćena ikona, nego početnica koja je upravo snimila prvijenac Little Girl Blue, za diskografsku kuću Bethlehem Records. Iz društva talentiranih štićenika te kompanije – među kojima su bili i Charles Mingus, i (tada još uvijek mladi) John Coltrane – Simone se, piše Heller, izdvajala kao pjevačica od koje se očekivao uspjeh među pop publikom.

U kontekstu tako postavljene strategije, Simone je u vrijeme potpisivanja ugovora s kompanijom Colpix, 1959 izvodila pretežno tuđe skladbe često se oslanjajući na blues i gospel standarde, te na izdašan izvor 'Velike američke pjesmarice'. No, njezine izvedbe već su se tada odlikovale zrelošću koja je skrivala njezine godine, otkrivajući instrumentalističku vještinu, pjevačku sugestivnost i druge vrline koje će se u punome opsegu razviti u dolazećim godinama.

Riječ je o presjeku njezinih ranih radova, objavljenih u formatu singla, uključujući A i B strane pojedinog izdanja. Simone se pritom jednako dobro snalazi u različitim izvođačkim okružjima i postavama: sa studijskim orkestrom ("Solitaire"), na pozornici pred publikom ("Little Liza Jane", Gershwinova "Summertime"), s big bendom ili na čelu manjeg sastava.

nina simone 12 embed czot7i

Poput većine umjetnika koji vode računa o svim aspektima svoje karijere, tako je i ona – posebno u prvim godinama – bila rastrgana između dva potencijalno suprotstavljena impulsa. Prvi se odnosi na udovoljavanje komercijalnih očekivanja diskografske kuće, a drugi na realizianje umjetničkih ambicija.

Retrospektivna zbirka The Colpix Singles, s ukupno dvadeset sedam pjesama snimljenih u mono tehnici, pokazuje da je činila minimalne ustupke, pa i kad je riječ o najkomercijalnijom mediju – singlici na 45 okretaja, namijenjenoj najširoj publici. Čak i tijekom interpretacije standarda iz kanona The Great American Songbook, Simone u svaku izvedbu unosi punu dozu osobnosti, elegancije i instrumentalističke uvjerljivosti.

Neki recenzenti upozoravaju da se u ukupnom sagledavanju karijere Nine Simone, njezini rani radovi nerijetko zanemaruju u usporedbi s povijesnim snimkama koje su zabilježene u njezinoj najzrelijoj, civil rights etapi, obilježenoj pravedničkim gnjevom i beskompromisnim društvenim komentarima.

No, singlovi koje je snimila za izdavačku kuću Colpix, a koji su sada dobili cjelovitu retrospektivnu (i remasteriranu) formu, bitna su karika u procesu njezine preobrazbe, od interpretatorice tuđeg materijala do samosvojne autorske pojave.

One koja će ekspolodirati tek koju godinu poslije u jednu od ključnih pojava u povijesti popularne glazbe, ma kako je (u pojedinoj stilskoj podvarijanti) odlučili označiti. Ove će godine, petnaest godina poslije smrti, Nina Simone napokon biti primljena ondje kamo je uvijek pripadala: u Rock and Roll Hall of Fame. Doista, napokon.