Utorak, 18.06.2019. 20:31 Napisao 
Into the Silence (ECM / Aquarius Records)

Svoj osmi samostalni album, što ga je ostvario kao vođa sastava, izraelski je trubač i umjetnički ravnatelj Međunarodnog jeruzalemskog jazz festivala Avishai Cohen (ne smijemo ga miješati s kontrabasistom istog imena i prezimena) ostvario, po prvi put, za uglednu njemačku diskografsku kuću ECM.

Naravno, do toga je došlo jer njegov novi pristup ispunjava stroge estetske i stilske kriterije ovog izdavača koji je godinama bio proglašavan najboljim na polju jazz diskografije.

Naime, karakter izvedbi uvrštenih na ovo izdanje posve je drukčiji od onoga što ga je ispoljio svirajući s drugim sastavima ili s The 3 Cohens Sextetom - sestrom, saksofonisticom i klarinetisticom Anat i bratom, sopran saksofonistom Yuvalom.

Za razliku od vatrenih izvedbi s tim sastavom, s kojim je 2012. nastupio u Rovinju, na novom albumu upušta se u meditativne improvizacije svirajući strpljivo, smireno, u sporim tempima, bez eskapada i većih dinamičkih iznenađenja. Radi se o djelima koja potiču asocijacije te donose poseban ugođaj, nerijetko mučan, težak i depresivan, tek katkad prozračan i fluidan.

avishai cohen

Avishai Cohen: snimio Davor Hrvoj

Na svoja glazbena stremljenja nedvosmisleno upućuje i znakovitim nazivima skladbi, a sve su iz njegova pera: "Life and Death", "Dream Like a Child", "Into the Silence", "Quiescence" i "Behind the Broken Glass". U ovom kontekstu u nekoliko segmenata pomogla mu je klasična glazbena naobrazba i iskustvo što ga je stekao svirajući s Izraelskom filharmonijom i to pod ravnanjem velikana kao što su Zubin Mehta i Kurt Masur, više nego ono stečeno kroz suradnje s jazz glazbenicima i sastavima kao što su Mark Turner, Kenny Werner, Mingus Dynasty, Mingus Big Band i SF Jazz Collective. Naime, koketiranje s klasičnom glazbom često je bilo prisutno u djelima jazz glazbenika koji su snimali za ECM.

Za ostvarenje takvog djela, a na album možemo gledati kao na jedno koherentno glazbeno djelo, bilo je važno da pronađe kompatibilne suradnike, glazbenike slična senzibiliteta, ne nužno vrhunske instrumentaliste nego one koji znaju slušati, komunicirati i razmišljati intuitivno, te, što je iznimno važno, koji imaju strpljenja svirati sat vremena u gotovo istom tempu i ugođaju, u jednom introvertiranom glazbenom svijetu. Pronašao ih je u tenor saksofonistu Billu McHenryju, pijanistu Yonathanu Avishaiu, kontrabasistu Ericu Revisu i bubnjaru Nasheetu Waitsu.