Petak, 08.05.2015. 11:02 Napisao 
Neon Art, Volume 1 (Omnivore Recordings, 2015)

Već sama najava serije izdanja koje su zabilježene pred sam kraj života jednog od najvećih jazz saksofonista svih vremena Art Peppera bila je dovoljna za velik interes publike.

Zahvaljujući Artovoj udovici Laurie i izdavačkoj kući Omnivore Recordings, koja je već i ranije svratila pozornost sa serijom kolor vinila koji su sadržavali vrlo vrijedne snimke istog autora, u prilici smo poslušati nastup u klubu Parnell u Seattleu.

Posljednjih godina karijere Pepper je često surađivao s izvanrednim bugarskim pijanistom Milchom Levievim, basistom Davidom Williamsom, te bubnjarom Carl Burnettom u raznim formacijama, no čini se da su glazbenici na ovoj turneji ekskluzivno nastupali kao kvartet. U prilog zanimljivosti izdanja ide i legendarni klub u kojem se nastup održao, a koji je svojim kapacitetom od 125 sjedećih mjesta i kultnim statusom svakako odličan izbor za vrstu glazbe kakvu sastav preferira.

U nekoliko intervjua Pepper se snažno protivio žanrovskim definicijama svoje glazbe, no i protiv njegove volje recimo da je glazba koja se može čuti na albumu snažan soul-jazz uz natruhe bluesa i čujan West Coast prizvuk koji nikad nije potpuno iščezao iz njegove glazbe. O samom Pepperu je gotovo sve poznato, no ponovimo samo da je 1952. godine prema izboru čitatelja magazina "Downbeat" bio drugi najbolji alt saksofonista odmah do Charlie Parkera.

Da u njegovom životu nije postojala teška ovisnost o opijatima koja ga je odvela i u zatvor i u mnoge druge teške situacije vjerojatno bi imao prigodu karijeru nastaviti nešto duže, no sviračka virtuoznost i prirođeni glazbeni talent omogućili su da njegova glazba zadrži trajnu vrijednost, svježinu i zanimljivost.

Art Papper image

Na izdanju nalazimo samo dvije duže skladbe, ali i tih nešto manje od 40 minuta glazbe supstancom i snagom potpuno ispunjava očekivanja u interpretativnom, ali i strogo umjetničkom smislu. Prva skladba "Red Car" koju je Pepper posvetio Oldsmobile Cutlass modelu automobila koji je ujedno i prvo sasvim novo vozilo koje je Pepper kupio, započinje bas linijom kojoj se priključuju klavir i bubanj, te kreiraju dopadljiv fundament za Pepperov saksofon čiji solo počinje mirno, no postepeno se diže i demonstrira svu virtuoznost, preciznost, kontrolu, te osjećaj za pravu mjeru u solu.

Na ovom mjestu razvidno je koliko Leviev znači za zvuk kvarteta u cjelini. Njegov klavir je uvijek prisutan, pomalo provocira Peppera i gura ga prema sve snažnijem soliranju, no nikada ne prominira izvan okvira teme. Suradnja i nadmetanje dva savršena instrumentalista djeluje adrenalinski i "Red Car" pretvara u u impresivan svirački i emocionalni trenutak koji oslikava pravu narav Art Peppera i njegove glazbe.

Druga skladba "Blues for Blanche" je ponešto drugačija u svojoj strukturi, ali i dalje pruža sve kvalitete suradnje odličnih glazbenika i Pepperovog soliranja koje je povremeno na granici distorzije, ali snažno, upečatljivo i krajnje involvirano. Cijelu skladbu nosi suradnja Peppera i Levieva, no potpuno ravnopravno se uključuje i dopadljiv bas. Carl Burnett na bubnjevima je neprestano diskretno prisutan i potrebno je nekoliko puta nešto koncentriranije poslušati snimku da bi se otkrilo njegovo izvanredno precizno i pomalo zatajno muziciranje. Tome pridonosi i pomalo disbalansirana snimka koja u prvi plan stavlja saksofon i klavir.

U svakom slučaju Neon Art u svom prvom dijelu nije samo još jedna arhivska snimka kakvima nas diskografske kuće doslovno obasipaju bez obzira na njihovu kvalitetu već odlično oslikava ekspresivnost i virtuoznost Peppera kao instrumentalista, ali i njegovu karizmu kao umjetnika, skladatelja i vode sastava. Glazba na albumu zaslužuje čistu peticu, ali je ocjena malo umanjena zbog skromnije kvalitete snimke i nešto kraćeg trajanja.